Kada govorimo o „državama” zamišljamo ih kao tvorevine koje postoje već tisućama godina. U stvarnosti to nije baš tako. Efikasan i stalan nadzor građana od strane javnih vlasti novijeg je datuma.

Nacrt kontumaca u Zemunu

Često se zgražavamo nad strogim zakonima iz prošlosti koji su i za male prekršaje predviđali pogubljenja i tjelesna sakaćenja. To nije bio izraz snage države i javnih vlasti nego, baš naprotiv, izraz njihove slabosti. Propisa i zakona stanovništvo se slabo pridržavalo pa ga se pokušalo zastrašiti grozomornim kaznama.

Stvarna moć države, koja se može izražavati na svakodnevnoj razini, gradi se tek između 16. i 19. st. Jedan od putova kojim se utvrđuje moć javnih, pa tako i državnih vlasti bila je zaštita od bolesti. Od 14. st. na dalje kuga i druge zarazne boleštine u redovnim razmacima tamanili su velike dijelove europskog stanovništva. Državne i lokalne vlasti ponudile su rješenje. Građani trebaju pristati na ograničenje svojih sloboda, a za uzvrat vlast će ih zaštiti od izvjesne smrti.

Tako u Hrvatskoj u 18. st. pojavljuju se prvi znaci sustavne, zdravstvene skrbi pod državnim pokroviteljstvom – imenuju se liječnici po županijama, grade se bolnici i sl. Posebno je ulogu u ograničenju širenja bolesti imala državna represija. Poznata je uloga lazareta i sličnih ustanova u suzbijanju zaraza. U Habsburškoj monarhiji u prvoj polovici 18. st. postojala je i „kužna policija” (Pestpolizei) koja je nadzirala provedbu mjera zatiranja zaraza. Osobitu važnost imalo je zatvaranje granica država i ograničenje prometa ljudi i roba na “kontumace“, postaje za raskuživanje robe i nadzor bolesti. Tako je strah od bolesti stvorio prve čvrste granice u Europi i uređene granične prijelaze. Država je i na taj način ovladala prvo svojim teritorijem, a potom i građanima.

Kada danas države širom svijeta na suzbijanju virusa Covid – 19 pokazuju svoje mišiće to nije ništa novo.