Stvara se dojam kako politika i politički procesi postaju sve udaljeniji, sve nedostupniji građanima koji bi u njima trebali sudjelovati, a posljedice djelovanja kojih isti moraju snositi. Uvriježen je i dojam kako, ako se bavite politikom, za to trebate puno novca i posljedično politika postaje sport bogatih. Da li je to baš tako?

U ovom pogledu su zanimljivi prošli predsjednički izbori, točnije izvještaji o financiranju kampanja pojedinih kandidata. Prema dostupnim podacima najviše je za svoju kampanju potrošila uskoro bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Promicanje predsjedničinog lika i djela koštalo je više od devet i pol milijuna kuna. Na drugoj strani kampanja izbranog predsjednika imala je troškove nešto veće od 3 milijuna i 700 tisuća kuna.

Dakle, vidan je nesrazmjer između uloženih sredstava, u prvom redu u marketing, i rezultata polučenih na izborima. Ovu činjenicu podcrtavaju i troškovi kampanje Miroslava Škore koji su tek nešto niži od onih Milanovićeve premda navedeni nije ni prošao u drugi krug predsjedničkih izbora. Ukratko, značajno više love u kampanji nije nikakvo jamstvo postizanja boljeg rezultata.

Sva ona magija koju obećavaju marketinške tvrtke i spin doktori pokazuje se kao nešto razmjerno malo vrijedno, odnosno kao nešto što uglavnom nije vrijedno uloženih para. Da ne govorimo kako je vrijeme džambo plakata, televizijskih spotova i oglasa u novinama izgleda prošlo. Relativno pristupačno oglašavanje i komuniciranje putem društvenih mreža danas je glavna priča. To je loša vijest za marketingaše ali i za one pojave na političkoj sceni koje smatraju kako je dostatno masno platiti nekoj marketinškoj agenciji koja će te „isfurati” i vlast je na domak ruke.

Na drugoj strani ovo je dobra stvar za samu demokraciju. Sudjelovanje u političkim procesima čini se postaje jeftinije.