Noć ljevice

Početak krize ljevice obično se veže za kraj 80-tih i 90 -te godine 20. st. kada se počinje propitkivati ne samo naslijeđe komunizma nego i temelji zapadnoeuropske socijaldemokracije. Istovremeno ova ulazi u otvoreni savez s liberalizmom.

Korijeni krize ipak sežu u nešto dalju prošlost. 1961. talijanski redatelj Michelangelo Antonioni snimio je film naziva „La Notte” (Noć). Volim taj film. Volim atmosferu modernog Milana tijekom vrućeg ljetnog dana koji je ipak ostaje hladan poput zgrada sa slika Giorgia de Chirica. Volim redateljev osjećaj za zatravljena, samourušavajuća predgrađa na rubu sumraka. Volim njegove oštre sjene. Volim Marcella Mastroiannia, Jeanne Moreau i Monicu Vitti. No filmska estetika nije jedino što taj film čini privlačnim.

Tema koja se šulja u pozadini je ona ideološke bijede. Glavni junak, poznati pisac, Giovanni Pontano nevoljko priznaje kako je ljevičar (u jednoj sceni filma pojavljuje se i Umberto Eco). Raspravlja se doduše o Theodoru Adornu, Frankfurtskoj školi no…

U jednom dijelu filma Pontanova supruga Lydia posjećuje radničko predgrađe u kojem su nekada živjeli. Ruševne zgrade među kojima caruje korov, igra djece, lansiranje raketa u polju, sklepani štand s pićima djeluju umirujuće. Ipak tu nema mira. Lydia pokušava posredovati u tučnjavi mladića. Mladom nasilniku koji u sukobu pobjeđuje ispada lančić s velikim privjeskom u obliku fascia, struka pruća sa sjekirom u sredini, znakom vlasti rimskih funkcionara ali i znakom fašističkog pokreta. Desnica je pravi gospodar predgrađa i njegova lumpenproleterijata. Lydia i Govanni tu su sada stranci.

U drugom dijelu filma posjećuju kuću bogataša Gherardinia. Tu obrazovano, fino i bogato društvo uživa u djetinjastim zabavama, jazzu i nevezanom čavrljanju. Gherardini tu nudi Giovanniu posao u njegovoj kompaniji, u „odnosima s javnošću”. Ovaj bi trebao za masne novce napisati knjigu o njegovom poduzeću koja bi radnicima objasnila koliki je Gherardini važan za uspjeh kompanije.

Giovanni i Lydia emocionalno su prazni ljudi i odjek njihove praznine odzvanja cijelim filmom. Ne pripadaju niti predgrađu niti svijetu raskošne vile. Giovanni je svjestan kako je idejno posrnuo. To objašnjava u kratkoj priči brbljavoj i plačljivoj obožavateljici o pustinjaku intelektualcu koji je pio samo rosu. Potom je otišao u grad i počeo piti vino. Postao je alkoholičar.

Tu se nalazi poanta filma. Nadobudni lijevi intelektualci prodali su se za noćenja u skupim hotelima, dobro plaćena predavanja i velike pare za ne činjenje i utapanje u praznoj dokolici. Konačno zar od svojih početaka intelektualci nisu bili ništa drugo nego dobro plaćene sluge? Zar to nisu bili Homer, Pindar i gomila sofista? Zar svi ne učimo kako je ovaj ili onaj znanstvenik ili književnik bio „u službi” ili „na dvoru” nekog vladara ili moćnika? Zar nije prirodno stanje intelektualca rad „u odnosima s javnošću”, propagiranje moćnih i mjesto na listi Milana Bandića?

Propadanje intelektualne ljevice počelo je odavno.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika, Politika i ideologija i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.