Navodno, na hrvatskoj političkoj sceni, tko se jednom posklizne nema mu natrag. Da li je baš tako? Protiv takve tvrdnje govore politički životopisi hrvatskih predsjednika Republike. Na stranu Franjo Tuđman (koji je na neko vrijeme čak „zglajzao“ u Lepoglavu, no to je bila posljedica djelovanja represivnog aparata). Pozabavimo se Mesićem, Josipoviće i Kolindom Grabar Kitarović.

U trenutku kada je postao kandidat za predsjednika Republike Stipe Mesić je bio politički marginalac. Nekadašnji predsjednik Sabora, predsjednik Vlade i član predsjedništva SFRJ pokušao je neuspješno politički preživjeti, poslije razlaza s Tuđmanom, osnivanjem Nezavisnih demokrata. Poslije neuspjeha s vlastitom strankom utočište je našao u Hrvatskoj narodnoj stranci. U predsjedničkoj trci s Draženom Budišom i Matom Granićem izgledao je kao teški autsajder.

Ivo Josipović je bio među skupinom intelektualaca u SDP-u s kojom se tijekom 90-tih Ivica Račan nemilosrdno obračunao. Kada ga je Zoran Milanović gurnuo kao kandidata za predsjednika izgledao je kao politički patuljak naspram Milana Bandića pa čak i Nadana Vidoševića.

Kolinda Grabar Kitarović je bila bivša ministrica vanjskih poslova koja je pribježište pronašla kao tajnica (točnije “pomoćnica”), premda dobro plaćena, u NATO-u. Pored Ive Josipovića izgledala je bez šansi, pa ipak…

Čini se kako hrvatski birači nisu skloni birati za predsjednike Republike osobe koje plivaju u glavnoj struji politike. Biraju se, premda ne posve nepoznate, ali ipak osobe iz drugog plana. Tu se danas nalazi i Zoran Milanović. Jedina je pak razlika, što se naspram prije navedenih, Milanović svojevoljno politički marginalizirao. Zato da bi postao predsjednik Republike?