Ma koliko se zaklinjali u sekularnu zajednicu nema te države u kojoj se tijela javne vlasti u većoj ili manjoj mjeri ne miješaju u vjerske poslove niti crkvenih ustanova koja u potpunosti zaziru od utjecaja na politiku. Ipak, ta veza države i vjere razlikuje se od države do države često oviseći o povijesnim tradicijama toga odnosa. Tako je uska povezanost crkve i države posebno izražena u pravoslavnim zemljama.

Veza Rusije i njene crkve dobro je poznata. Ponekad je teško razlučiti gdje počinju interesi crkve i počinje sfera države i obrnuto. To je i danas slučaj vezano, primjerice, za najavu priznanja samostalnosti ukrajinske pravoslavne crkve od strane Carigradske patrijaršije.

Dokle su crkva i država u Rusiji znale ići ruku pod ruku svjedoči i slučaj ruskih monaha na, za pravoslavce svetoj, gori Athos na sjeveru Grčke. Među tamošnjim ruskim monasima pojavilo se uvjerenje kako se ponavljanjem molitve „Isuse Kriste, sine Božji, budi milosrdan meni grešniku.” može doći u bliži dodir s Bogom koji je prisutan u svom imenu. To se pak nije svidjelo crkvenim autoritetima u Moskvi koji su u tome vidjeli vid „idolatrije”. Usprkos osudi Svetog sinoda monasi na Athosu su ustrajali u svojim uvjerenjima.

Na kraju je ruski car na Athos poslao vojsku koja je sa svete gore deportirala 833 ruska monaha. Ne, to se nije dogodilo u srednjem vijeku. Radi se o događaju iz 1912. Teološko pitanje ruska carska vlast je riješila slanjem topovnjače!

Samo pet godina kasnije više nije bilo ni Svetog sinoda ni carske Rusije. Da li je netko iz toga izvukao pouku?