2001. sudjelovao sam u popisu stanovništva. Tom prilikom slušao sam svašta. Posebno mi je bilo zanimljivo na koji način građani koje sam popisivao doživljavaju svoj identitet. Na pitanje o vjerskom opredjeljenju mnogi su odgovarali da su „Hrvati”, a na pitanje o nacionalnom identitetu tvrdili su da su „katolici”. Kada bi ih upozorio kako se tako ne mogu izjašnjavati samo bi slegli ramenima pitavši „Hrvat? Katolik? Pa zar to nije isto?”.

Kako se dogodilo da je u glavama tisuća ljudi vjersko i nacionalno uvjerenje jedno te isto? Razloge za to vjerojatno trebamo tražiti u razdoblju osmanskog carstva. Ovo veliko multikulturalno carstvo nije poznavalo nešto što bi mogli nazvati „nacijama”. Ono je priznavalo autonomne zajednice organizirane na osnovu vjerskog identiteta. To su bili tzv. mileti. Premda bi se riječ milet mogla prevesti i kao nacija zapravo se radi o vjerskim zajednicama.

Modernoj, europskoj nacionalnoj ideji identitet utemeljen na vjeri posve je stran. Hrvatskim preporoditeljima vjersko opredjeljenje kao osnova identiteta bila je odbojna i općenito su u religioznom opredjeljenju vidjeli više prepreku prema oblikovanju nacionalne zajednice nego kao potporu istoj. Ante Starčević na tezu o jednakosti nacionalnog i vjerskog opredjeljenja vjerojatno se okreće u grobu.

Postavlja se pitanje da li su nacionalne zajednice na ovim područjima uopće moderne nacionalne zajednice ili su relikti starih osmanskih i islamskih utjecaja? Nacije na jugoistoku Europe više su „mileti” nego moderne nacije.