Dalija Orešković mi je išla na živce. Dojam gospođe Orešković kao nametljive, „pushy” osobe stekao sam iz nekoliko sekundi koje bih o njoj odgledao na nekoj od informativnih emisija kada je bila predsjednica Povjerenstva za sukob interesa.

Priznajem, prema ženama političarkama gajim ozbiljne predrasude. Žene političarke često doživljavam kao lajavice bez pokrića koje obilježava silovitost neprimjerena ženskom spolu. Muški šovinist živi u meni, mali mizogini patuljak koji određuje moje stavove prema ženama u javnoj sferi.

Glasu duboko usađenih predrasuda nisam se mogao oduprijeti ni u odnosu prema javnim nastupima Dalije Orešković. To je tako bilo sve dok nisam odgledao jedan njezin intervju na nekoj lokalnoj televiziji. Dakle gledanju emisije pristupio sam s unaprijed određenim negativnim stavom tipa -„Ajmo čuti što će baba lupati.”

Intervjue političara uglavnom „izdržim” prvih pet minuta. Ovaj sam odgledao od početka do kraja. Intervju je bio zaista, zaista dobar. U svijetu hrvatske politike gdje se izjave političara svode na prizemne doskočice i mumljanje unaprijed naučenih formula ugodno je iskustvo slušati osobu koje izjave imaju „glavu i rep”, koje ostavljaju dojam nekakvog stava i koje su izrečene na primjereni način. Intervju mi se toliko svidio da sam poput tinejdžera koji je čuo novu stvar svog omiljenog benda imao potrebu nazivati prijatelje i poznanike i pričati im o intervjuu, Daliji, o tome kako je bilo dobro. Zadnji put sam imao takvo iskustvo s Zoranom Milanovićem 2006.

Dalija Orešković ostavlja dojam promišljenosti i domišljatosti u bezidejnom bućkurišu hrvatske politike. Smušenom hrvatskom lijevom centru izgledni vođa? Ivana Orleanska ponižene lijeve i liberalne Hrvatske? Izgleda obećavajuće.