Ta zemlja je razmjerno mala, nedavno nastala, obilježava ju stalno iseljavanje ali i veliki sportski uspjesi. Hrvatska? Mogla bi biti. Ipak, radi se o nekadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR-u). Ona je lijep primjer kako je afirmacija zemlje sportskim uspjesima, ako sve ostane samo na tome, posve beskorisna.

Kada se je komunistički režim u bivšem DDR-u našao u teškoj krizi, kako gospodarstva tako i društva u cjelini, izlaz iz prevladavajuće apatije krajem 60-tih i početkom 70-tih godina 20. st. pokušao je naći u sportu. Rezultat je bio spektakularan. Po svojim uspjesima na ljetnim olimpijskim igrama između 1976. i 1988., ta zemlja s 16 milijuna stanovnika, bila je druga na svijetu. Na zimskim olimpijskim igrama 1984. u Sarajevu bila je čak i najuspješnija zemlja!

Kasnije se ispostavilo kako je u tim pothvatima doping imao znatnu ulogu, no oni se ne mogu objasniti samo upotrebom nedozvoljenih preparata. Prusi i Sasi očigledno su iznimno nadareni za sport. Bavljenje sportom bilo je pak jedno od rijetkih prilika za društvenu afirmaciju u sivilu DDR-a i za putovanja u inozemstvo. Konačno, sustav bavljenja sportom je bio izuzetno dobro organiziran i uspješan. Na žalost on se nije preslikavao i na ostale dijelove društva.

Fantastični sportski uspjesi nisu spasili DDR od gospodarskog, političkog i moralnog bankrota. Isto tako ni činjenica da je nogometni klub Steaua iz Bukurešta 1986. postao prvak Europe u nogometu (danas za klubove s istoka Europe nezamisliv pothvat) nije bio znak da je režim Nicolae Ceaușescua stvorio uspješnu državu i društvo. Srbija Slobodana Miloševića 1991. također je iznjedrila nogometnog prvaka Europe – „Crvenu zvezdu“. Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje koje bi se bavilo sportskim uspjesima društava neposredno pred kolapsom.

Ovi primjeri zorno pokazuju kako sportska dostignuća imaju vrlo ograničen utjecaj na prosperitet neke zajednice. To se također odnosi i na nedavni uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije koja je postala finalist Svjetskog prvenstva u nogometu. Kratkoročno on će pozitivno utjecati na društvo ali dugoročno njegov je efekt minoran.

Konačno uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije ima i neka zabrinjavajuća obilježja. Pri tome ne mislim na sklonost Marku Perkoviću Thompsonu. Uz izuzetak jednog igrača svi naši reprezentativci igraju u inozemstvu. Neki od njih tamo su otišli još kao djeca. Tim se šalje, po tko zna koji put, poruka da Hrvat ako želi uspjeti to može samo izvan Hrvatske.

Iza nekoliko desetaka uspješnih nogometaša kriju se tisuće neuspjeha. Profesionalno bavljenje sportom je iznimno rizično. Konkurencija je ogromna, a opasnost od ozlijede, koja će vas učiniti nesposobnim za vaš posao, stalno prisutna. Što je s onima koji nisu završili na mundijalu? Ako imaju sreće postaju oružari ili pomoćni treneri u lokalnom klubu. Inače cugaju pred dućanom. Tu ih se sjeti tek po koji prolaznik s komentarom: „Kakav je taj imal centaršut. Modrić mu nije ni sjena.“ Sve se karte stave na nogomet, škola se ne završi, do tridesete i pete igrao si za šest tisuća kuna u hrvatskom prvoligašu pri dnu tablice, a potom…

Društvo u kojem mladi, zdravi muškarci izvor afirmacije vide u bavljenju sportom u teškoj je krizi. Roditelji koji sav novac i vrijeme stavljanju na svog „budućeg Rakitića“ zapravo su očajnici, teški luzeri ali druge perspektive ne vide. To je mentalitet afroameričkih geta velikih gradova sjeverne Amerike. Hrvati su europski crnci. Zato i nemamo u reprezentaciji igrače afričkog podrijetla. Svi smo mi crnci.