Na ulazu u kafić u mom susjedstvu već mjesecima stoji oglas koji traži konobara za rad u istom. U međuvremenu ovaj je zatvoren, navodno zbog “godišnjeg odmora”. Dućan preko puta moje zgrade više ne radi popodne. Fali prodavača, pa tako rade samo do četiri. U velikoj samoposluzi, u kojoj zbog toga kupujem poslije posla, osam zaposlenika je otišlo, a na stalno otvoreni natječaj za prodavače nitko se ne javlja. Sada šefica poslovnice radi za blagajnom. Eto, nedostaje ljudi, potencijalnih zaposlenika.

No, ne postoji taj problem samo u ugostiteljstvu, samo u trgovini. Moj je dojam kako je nedostatak kadrova izražen i u politici. Bavljenje politikom dugo godina je vrijedilo kao “laka lova”. U praksi, nitko, imalo sposoban, ne želi se valjati u hrvatskoj političkoj i medijskoj kaljuži zbog posla na četiri godine i plaće boljeg konobara u Austriji. Tako imamo ono što imamo.

Ta kadrovska bijeda posebno je izražena u SDP-u. Njome dominiraju ljudi koji su se tu našli jer ih je netko tu doveo vukući ih za ruku, polusirovi Demosteni i umorni solunci hrvatske političke pozornice. Tome treba pridružiti mnoštvo mrtvih i ranjenih u stogodišnjem unutarstranačkom ratu. U redu, maknut ćemo Bernardića, ali što onda? Staljin je tvrdio kako se sva politika može svesti na kadrovsku politiku. Ako je to tako onda SDP Hrvatske nema veze s politikom. U SDP-u nema osobe koja “svijetli”, koja bi mogla okupiti oko sebe kako ostatke stranke tako i birače.

U pustinji SDP-a ne samo da nema ljudi, nego (što je uzročno-posljedično povezano) ni ideja. To je još veći problem. Desetljećima su nas uvjeravali kako ideje nisu bitne nego ad hoc reakcija na trenutačne probleme. Sada, u trenucima političke, gospodarske i civilizacijske krize, to dolazi na naplatu. Bez ljudi i ideje SDP je zaista pustinja. Kako sada stvari stoje u njoj će još dugo lutati.