Ekonomisti objašnjenje dugotrajnih i teško razumljivih pojava u gospodarstvu često traže u obilježjima povijesnog razvoja nekog područja. Na tom tragu je i post na blogu bivšeg ekonomiste Svjetske banke Branka Milanovića koji korijene gospodarskog zaostajanja, Balkana, (jugoistočne Europe) vidi još u dobu antike. Pri tome razloge tog zaostajanja veže velikim dijelom za obilježja balkanskog reljefa, točnije njegove planine.

Pozivajući se na Gibbona (vjerojatno Edwarda Gibbona /1737.-1794./ autora čuvene “The History of the Decline and Fall of the Roman Empire”) ističe kako je u doba Rima područje rimskih provincija Dalmacije i Mezije ekonomski jako zaostajalo za susjednim krajevima kao što su Italija, Grčka i Mala Azija.

Uzrok tome je navodno vrlo uzak pojas zemljišta između planina i mora duž istočne obale Jadrana koji otežava razvoj i komunikacije. More pa odmah potom planina. Zar to nije slučaj na većem dijelu Sredozemlju? Već je Herodot stanovnike Sredozemlja usporedio sa žabama koje žive uz lokvu vode. O tom jedinstvenom spoju mora i planine na Sredozemlju pričaju nenadmašna uvodna poglavlja “Sredozemlja i sredozemna svijeta u doba Filipa II.” (La Méditerranée et le Monde méditerranéen à l’époque de Philippe II) velikog francuskog povjesničara Fernanda Braudela. U davno doba ljudima je često planina bila privlačnija za življenje od ravnice. Planine uz istočnu obalu Jadrana su prilično visoke ali daleko od toga da su neprelazne.

U prilog razmjernoj nerazvijenosti istočne obale Jadrana navodi podatak iz literature kako duž nje nije bilo ni jednog zaista velikog antičkog grada. Navodno je najveća bili Jadera, današnji Zadar, s oko 30.000 stanovnika. To je daleko od antičkih velegradova poput Kartage, Aleksandrije, Antiohije i sličnih koji su imali najmanje 80.000 stanovnika. Premda je antička demografija notorno sklisko područje, većina literature broj stanovnika antičke Salone, glavnog grada rimske Dalmacije procjenjuje na oko 60.000. Dakle postojao je grad koji vjerojatno nije po stanovništvu puno zaostajao za najvećim rimskim gradovima.

U rimsko doba navodno se izbjegavala ruta putovanja duž istočne jadranske obale već se putovalo iz Brindisija za Dirahij morskim putem preko Otranta, a potom čuvenom Via Egnatiom prema Konstantinopolu i Aziji. Samo djelomično točno. Na pamet mi pada put križarske vojske za prvog križarskog rata. Zaista, dio vojske ide preko Otranta, ali i neposrednim zaleđem istočne jadranske obale kao i unutrašnjošću Balkana. Da to nije tako nikada ne bi nastale ogromne luke sjevernog Jadrana poput Akvileje i kasnije Venecije koje su svoj uspjeh zahvaljivale pomorskom putu duž istočne obale Jadrana koji je vezivao istočno Sredozemlje i srednju Europu.

Konačno Milanović još veći problem od planina vidi u onim krajevima gdje planine prestaju, a počinju ravnice. To područje koriste barbarske horde za svoje pohode što je ostavilo trajne posljedice. Ne treba pak zaboraviti da koliko ti otvoreni prostori pogoduju pljačkašima oni su korisni i razmjeni ljudi i robe. Po toj logici prostori Mađarske i Ukrajine danas bi trebali biti posve prazni.

Balkan je u kasnom rimskom carstvu samo vojni logor i to je razlog zašto toliki broj rimskih careva u to doba potječe iz tog područja? U raspadajućem carstvu sve veću važnost dobivaju lokalne zajednice koje same sebe mogu održati i financirati svoju obranu. Dakle, gospodarski, u kasnoj antici, Balkan je morao daleko bolje stajati od ostatka carstva i zbog toga antički utjecaj na njemu nikada nije zamro.

Područja koja su bili razvijena u antici razvijena su i danas? Često se navodi primjer sjeverne Italije koja je od doba cara Augusta do danas najrazvijeniji dio Europe. No, u istoj Italiji imamo posve suprotan primjer. Sicilija koja je od antike do 17. st. pripadala najrazvijenijim područjima danas je pojam zaostalosti.

Zemljopisna obilježja, obilježja krajolika mogu biti prednost ali i nedostatak. Sve to zavisi o ljudskom pristupu onome što ga okružuje i stjecaju okolnosti. Ima li boljeg primjera od današnjih velegradova jugoistočne Arabije koji su razvili na ljutom pijesku zahvaljujući obilju nafte?

Poviješću se bavimo zato kako bi objasnili sadašnjost i predočili si moguću budućnost. U tom smislu je Milanovićev pristup poželjan, ispravan. Ono što je problematično  inzistiranje je na jednom činitelju povijesnog razvitka. Povijest je vrlo zamršena i u tome je dio njezine privlačnosti kao i izvor bezbroj problema.

Planine su Balkanu teret? Mislim da su veći problem ljudi.