U zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku 25. siječnja srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić otvorio je izložbu pod naslovom “Jasenovac – pravo na nezaborav”. Ambiciozna multimedijska izložba rezultat je suradnje stručnjak iz više zemalja, uz izuzetak zemlje u kojoj se nekadašnji, koncentracijski logor nalazi – Hrvatske. Izložba je uznemirila hrvatsku diplomaciju koja je optužila autore iste za iznošenje falsifikata.

Veza tragedije Jasenovca i prizemne, ratno-huškačke politike odavno je poznata. Treba se samo prisjetiti 80-tih godina 20. st. kada je probuđeni srpski nacionalizam pričama o 600.000 do milijun žrtava Jasenovca psihološki pripremao svoju nacionalnu zajednicu za sudjelovanje u krvoprolićima 90-tih godina. Time je teško povrijedio stvarne žrtve Jasenovca i otvorio vrata drugom obliku povijesnog revizionizma koji je pokolje u Jasenovcu u potpunosti nijekao. U polemike iz tog doba vrlo dobar uvid pružaju knjige profesora Ljube Bobana “Kontraverze iz povijesti Jugoslavije”.

Nikome nije ugodno kada se pretresaju tamne strane prošlosti, kako pojedincu tako i nacionalnim zajednicama. Ni nama Hrvatima nije ugodno kada nam netko spomene Jasenovac, no ako zatvaramo oči pred vlastitim grijesima to ne znači da će oni i nestati. Ne volimo da nas se promtra kroz zločine ustaškog režima. Pa možemo li takvoj predodžbi suprotstaviti neku drugu sliku? U slučaju Hrvata to je vrlo lako. Dok većina europskih naroda, kada govore o svom otporu fašizmu mogu navesti tek nekoliko ljudi koji su dijelili letke i isto toliko polusupješnih diverzija, mi bi mogli pričati o brigadama, divizijama, tisućama pripadnika hrvatskog naroda i stanovnika Hrvatske koji su usred osovinskog područja pružali četiri godine otpor fašizmu. Po tome smo iznimni u europskim okvirima ali to ne ističemo, što više izbjegavamo.

Zašto je drugi svjetski rat i činjenice tko je bio na kojoj strani toliko važna i u dvadeset i prvom stoljeću? Velesile koje danas u svjetskoj politici i gospodarstvu imaju ključnu ulogu (Sjedinjene Države, Rusija i Kina) takav svoj položaj opravdavaju i činjenicom da su sile pobjednice u tom najvećem svjetskom sukobu. Sve države svijeta žele se predstaviti kao sudionici iste pobjede što smatraju bitnim i za svoj vanjskopolitički položaj. Tu postoji nekoliko iznimaka koji odbacujući ili prešućujući svoju antifašističku baštinu, zbog nešto jeftinih poena kod dijela biračkog tijela, narušavaju svoju vanjskopolitičku poziciju. Među njima se, na žalost, nalazi i Hrvatska.

Zašto primjerice Hrvatska ne bi organizirala veliku izložbu o hrvatskom antifašizmu koja bi putovala od jedne svjetske prijestolnice do druge, od jednog centra moći do drugoga? To bi bio pravi odgovor na izložbu o Jasenovcu. No kako se ponositi vlastitom antifašističkom baštinom kada je kod kuće zanemarujemo i zatiremo? Kako se hvaliti antifašizmom kada zbog nekoliko ruku za lokalni proračun mijenjamo ime Trga maršala Tita ili odbacujemo inicijativu za pokoroviteljstvom komemoracije bitke na Sutjesci?

Konačno, u istoj toj zgradi UN nalazi se jedna velike slika Hrvata-antifašiste, fotografija Stjepana Filipovića, koji prkosno širi ruke prije nego što će biti obješen od strane fašista u Valjevu. Ova je slika postala simbol ne samo otpora fašizmu na području bivše Jugoslavije, nego i u cijelom svijetu. Pa zašto se hrvatska diplomacija ne pozove na ovaj primjer? Ups, postoji jedan “mali” problem. Upravo pod vlašću nezavisne i slobodne Hrvatske spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu dignut je u zrak.

Žrtve Jasenovca nisu ni dio kolektivnog sjećanja hrvatske države i nacije. Ne može se govoriti o osudi zločina u Jasenovcu i čuvanju sjećanja na “holokaust” kada je u cijeloj prošloj godini Jasenovac posjetilo samo devet školskih razreda. Posjet Jasenovcu treba se učiniti obvezatnim. Tada bi imali daleko manji problem sa skandiranjima na stadionima.

Ustanovili semo kako je stav hrvatskih državnih tijela prema Jasenovcu i žrtvama holokausta manjkav ali barem te strahote ne stavljaju u sumnju. Na žalost to ne možemo reći. Postoji izvjesno “Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” na čijem čelu se nalazi svćenik, ironičnog prezimena, Stjepan Razum. To društvo “dokazuje” kako Jasenovac nije bio logor smrti. Po njegovim članovima kroz Jasenovac je prošlo tek nekoliko tisuća ljudi koji su tu uživali zdravstvenu skrb i dobru prehranu. Ustaški Jasenovac je po tim momcima bio bliži radničkom odmaralištu nego mjestu nesmiljenog nasilja.

Kratko i jasno, ta su gospoda bezočni lažljivci i ono što rade nema veze s “istraživanjima” i “znanošću” već s manje ili više otvorenim rehabilitiranjem ustaškog režima. Bili bi u razini “znanstvenih” društava protivnika cijepljenja i pristaša teorije ravne zemlje da ne uživaju podršku države. Ni manje ni više nego Ministarstvo hrvatskih branitelja financira s 50.000 kuna njihovo „Otkrivanje istine o logoru u Jasenovcu kao podrška sudionicima i stradalnicima 2. svjetskog rata“. S time se hvale na sve strane. Kako Hrvatska može tvrditi kako poštuje žrtve holokausta i financirati ovu opskurnu skupinu?

Srbija, koja je rehabilitirala Dražu Mihailovića i na putu je rehabilitacije drugih svojih kvislinga iz doba Drugog svjetskog rata, zadnja je koja nekome smije prebacivati povijesni revizionizam, no ne može se podržavati (Ne)Razuma i društvo i tvrditi kako se poštuju žrtve holokausta.

Umjesto da naslijeđe Drugog svjetskog rata bude hrvatskoj vanjskoj politici na pomoći, biti će i dalje teško opterećenje.