O vuku, kozi i Hrvatima u Vojvodini

Lako je prigovarati, davati primjedbe, biti podsmješljiv, izrugivati se. Kao u ljutoj hrani uživamo tako i u ovakvim oblicima izražavanja. Moj blog ima i previše takvih postova. Priznajem, volim kritiku, no kakve koristi imamo od tih silnih pokuda? Nose li one sa sobom više štete nego koristi?

Ovj post nastoji biti konstruktuvan, koristan i konačno, bavi se nečim što je dio mog posla – hrvatskim manjinskim zajednicama. Istovremeno se bavi i onim što volimo bombastično zvati „nacionalnim interesom“.

Oko rezultata arbitraže granice između Slovenije i Hrvatske digla se velika buka. U stvari Slovenija i Hrvatska su, u okviru međunarodnog prava, dobile najviše što su mogle dobiti. Jedna od, za Hrvatsku važnih odluka arbitraže, je ona koja utvrđuje granice katastarskih općina kao državne granice. To je od velike važnosti za jednu drugu granicu – onu između Srbije i Slovenije. Veliki kompleksi šuma i močvara u Bačkoj, istočno od Dunava trebali bi postati dio hrvatskog državnog teritorija.

Ne prepusiti ni milimetar državnog područja drugoj državi prirodna je, očekivana reakcija, no da li je to i pravi nacionalni interes? Područja u Bačkoj koja bi trebala pripasti Hrvatskoj od ostatka države bit će odvojena velikom prirodnom preprekom, rijekom Dunav. To je zemljište bez bitnijeg naselja i prometne veze s Hrvatskom. Ovakve hrvatske enklave u Bačkoj predstavljat će problem kako za Hrvatsku tako i za Srbiju.

Na tom području pak postoje ljudi, mjesta i objekti kulturne baštine koji su u puno većoj mjeri predmet nacionalnog interesa od šuma i močvara naseljenih divljim životinjama. Hrvatska zajednica u Bačkoj trebala bi nama u Hrvatskoj puno više značiti od divljiih prostranstava uz Dunav. Moj je prijedlog na prvi pogled radikalan – prepustimo sporno zemljište Srbiji.

Naravno nešto bi trebali dobiti za uzvrat. Ono što bih predložio i predstavljalo bi u međunarodnom pravu neobično rješenje – kondominij. Ukratko kondominij je područje kojim upravlja dvije ili više suverenih sila s jednakim pravima. Područje naselja s hrvatskom većinom i pojedini kulturni objekti, dobili bi položaj područja na kojima Hrvatska i Srbija ostvaruju jednaka suverena prava. Formalno bi se teritoriji Srbije povećao, no hrvatska bi se državna vlast izravno protegnula na Hrvate u Vojvodini.

Osim šuma i močvara i rješavanja problema neugodnih džepova hrvatskog teritorija duž same granice Srbija bi imala i još jedan razlog za prihvaćanje predloženog kondominija – Kosovo. Ovakvo rješenje moglo bi biti presedan za rješavanje položaja srpskih naselja i kulturnih spomenika na tom području koji bi također mogli biti proglašeni kondominijima. U svakom slučaju ovakva rješenja zahtijevala bi i angažman međunarodnih institucija.

Kondominiji su područja kojima se iznimno teško upravlja. Zato ih i ima vrlo malo. Usprkos tome to ne znači da u njima nije i budućnost. Kondominij, kao rješenje za državno-pravni položaj Sjeverne Irske, ozbiljno je bio razmatran. To je zamršena igra, no u konačnici Andrej Plenković bio mogao tvrditi kako je vratio Hrvatsku do Zemuna, a Aleksandar Vučić kako je Srbiji vratio Studenicu i Gračanicu. Kondominij je rješenje u kojem je vuka uglavnom sit, a koza manje – više cijela.

Ovaj unos je objavljen u Hrvatsko iseljeništvo i manjine i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na O vuku, kozi i Hrvatima u Vojvodini

  1. Bojan napisao:

    Lepo receno. Slazem se sa Vama u potpunosti. Srdacan pozdrav.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s