Djetinjstvo je doba neprestanih upozorenja. Roditelji, rođaci, stariji, prijatelji, slučajni poznanici stalno te nešto upozoravaju. Nemoj ovo, pazi na ono, čuvaj se toga… Ne otvaraj vrata nepoznatima! Ne zaboravi isključiti štednjak! Pazi na aute na cesti!

Mediji su, naravno, zamijetili važnost koju društvo pridaje stvarnim i navodnim opasnostima koja prijete najmlađima. Nema dana da se ne objavi članak o nekom pedofilu, Facebook bulingu, opasnoj hrani za djecu i sl. Malo je onih koji će takav tekst zaobići.

Popularna kultura živi od stvarnih i navodnih strahova djece i strahova odraslih za djecu. Posebno se to odnosi na žanr „strave i užasa“ – horore. Tako je ponovo aktualno ultimativno dječje strašilo Stephena Kinga – klaun Pennywise iz knjige, filma „It“. Pennywise se vratio strašniji nego ikad rušeći rekorde gledanosti u američkim kinima.

Djecu upozoravamo na opasnosti i kada treba i kada ne treba. Za svaki slučaj. Ipak, jednu opasnost često propuštamo. Koliko često našim najmlađima stavljamo pod nos opasnost od mržnje? Tko je ikada u ženskoj reviji vidio pismo čitateljice zabrinute jer joj sin proučava antisemitsku literaturu? Tko je, primjerice, pročitao seriju članaka o hrvatskim srednjoškolcima koji „vise“ na Stormfrontu? Tko je na televiziji gledao intervju sa zabrinutim roditeljem jer je njegova djevojčica svojoj vršnjakinji opsovala „majku srpsku“?

Posljedice mogu biti strašnije od bilo čega što bi klaun Pennywise mogao napraviti – ratovi, masovni pokolji, razaranja sela i gradova. Zato je Marko Skejo užasniji od bilo kojeg lika Stephana Kinga. Sine, pazi Skejo!