Na bi se smjeli sramiti čestitati političkom suparniku kada odigra dobar potez. Jedan takav dobar potez je inicijativa zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića za promjenom statuta Grada Zagreba kojom bi se zajamčili mandati u Gradskoj skupštini srpskoj (tri), bošnjačkoj (dva) i albanskoj manjini (jedan mandat). Da se razumijemo, ovaj je prijedlog (utemeljen na Ustavnom zakonu o pravima manjina) doista pokušaj izbornog „inženjeringa“ i privlačenja pojedinih skupina biračkog tijela u vrijeme neposredno pred izbore.

Bandićev prijedlog ipak nije samo to. Popularna pjesma Tonia Leskovara „Serbus dragi Zagreb moj“ tvrdi kako je glavni grad Hrvatske „i Hrvatski prek na prek“. U stvarnosti situcija nije baš tako jednostavna kao u toj neslužbenoj zagrebačkoj himni. Od uvijek je Zagreb etnički šaroliko mjesto. Kada je osnovan u XIII. st. na njegovim ulicama su se dodirivali uz Hrvate Nijemci, Talijani, Mađari i Francuzi. Situacija se ni kasnije nije bitno promijenila.

Uvođenjem „pozitivne diskriminacije“ (uh, kako mrzim taj pojam) brani se jedan o temljnih načela demokracije, a to je zaštita manjine od zloupotrebe moći većine. Prema službenim statistikama manjine su navodno u Zagrebu jako male. Tako je u Zagrebu samo 2,2% Srba, Bošnjak tek nešto više od 1%, a Albanaca 0,5%. Premda službene ove brojke nisu točne. Broj pripadnika manjina je daleko veći ali se njihovi brojni pripadnici izbjegavaju kao takvi javno izjasniti i utječu nečemu što se zove „socijalna mimikrija“. Pogledajte samo prezimena na portofonima u vašem naselju pa će te shvatiti kako je „manjinaca“ puno više nego što to službene statistike iskazuju.

Zato je jako bitno da manjine budu činitelj u Gradskoj skupštini najvećeg hrvatskog grada. „Izborni inženjering“? Možda. Stranke „samo“ trebaju visoko na listi kandidirati pripadnika manjina i neće biti problema. Takav postupak posebno bi bio važan za HDZ. Zamislite koji bi to bio doprinos političkoj higijeni kada bi lokalni čelnik HDZ-a nekom Anti morao strpljivo objašnjavati zašto je neki Momčilo toliko više na listi od njega. To bitno mijenja pogled ne samo na politički život nego i na društvo u cjelini.

Bez obzira na neposredne razloge Bandićev je prijedlog odličan. Bio bi red da su ga iznijele stranke ljevice ili lijevog centra za koje manjine tradicionalno glasaju, no to je njihov problem. One se, a u prvom redu SDP, prvenstveno bave sami sobom, a manjinci su ionako njihovi stalni glasači. Kako pogrešno! Tako im je Milan Bandić, po tko zna koji put, promijašao njihovu zaspalu obranu i zabio im šest komada. I to u gostima, na njihovom domaćem terenu.

Bandićev prijedlog, kakvi god bili neposredni poticaji za njega, mora se podržati. To se prvenstveno donosi na stranke lijevog centra, a i HDZ (koga podržavaju manjine na državnoj razini) mora dobro razmisliti kako će se prema njemu odrediti.