Politika često poprima vanjski oblik farse, jeftine komedije, petparačkog romana. U njoj se miješaju glupost, neznanje, niske strasti s porugom i zadirkivanjem. Gotovo nema dana da nam se naš politički život ne objavi kao tragi-komičan igrokaz koji ne bi zavređivao pozornost da ne utječe na živote svih nas.
U tu neprekidnu seriju o ispraznosti hrvatskog političkog života spada i objavljivanje fotografije vodstva SDP-a Hrvatske na božićnoj polnoćki u zagrebačkoj katedrali. Nije prvi put da vodstvo SDP-a, koje je uglavnom agnostično ako ne i ateistički raspoloženo, prisustvuje božićnim vjerskim obredima. Na ponoćku u katedralu dolazili su i Milanović i Josipović. Fotografija ipak malo koga može ostaviti ravnodušnim.
Osobe na navedenoj slici ostavljaju istovremeno dojam neprilagođenosti prilici, istovremene samodopadnosti i zbunjenosti. Podsjećaju na likove njemačkog ekspresionističkog slikara Otta Dixa koji je brutalno ismijavao elitu Weimarske Njemačke.
Nova SDP-ova elita, posložena u klupi zagrebačke prvostolnice, nešto bi jako htjela ali ne zna zapravo što bi. U svakom bi se slučaju željela, po svaku cijenu, svidjeti. Taj neugodni dojam osjetio je i autor članka na Indexu. Taj dojam, čini se, dijeli i veliki dio hrvatske javnosti.
Postavlja se pitanje da li bi se uopće hrvatski socijaldemokrati trebali nastojati dopasti trenutačnoj hijerarhiji katoličke crkve u Hrvatskoj? U srednjem vijeku zidove crkava često su krasili prizori tzv. plesa mrtvaca. S kosturima, na njihovim prikazima, plešu i moćnici onodobnog svijeta – bogati trgovci, vitezovi, velikaši, kraljevi i carevi. Obvezatan dio te istovremeno strašne i smiješne povorke bili su i svećenici, redovnici, redovnice, biskupi pa i sam papa. Na žalost i danas hrvatski crkveni velikodostojnici plešu s kosturima. Hvataju se u kolo s Darijem Kordićem, osobama koji minoriziraju jasenovačke žrtve, kradljivcima javnih dobara koja su stvarali naraštaji naših roditelja.
Zašto Davor Bernardić, Rajko Ostojić i Franko Vidović nastoje uskočiti u to strašno-smiješno kolo? Žele se približiti kršćanskim vrijednostima? Došli su na posve krivo mjesto. Krist je tamo gdje su bolesni, gladni, siromašni. Kršćanstvo je u memljivom podrumu u Franje Račkog gdje svako jutro pije kavu s paterom Cvekom. Čekaj malo, zar briga za one najslabije nije temelj svake ljevice? Ili je to možda „jednakost mogućnosti“ (te čarobne riječi „trećeg puta“ zapravo znače da se jednakosti odričemo) i Hugo Boss odijelo? Ako smo dobri ljevičari bit ćemo i dobri kršćani i obrnuto.
Kakav se dojam stjeće u crkvi ?Da li se želi svidjeti Bogu ili ostalim građanima ?Da li se želi približiti svim kršćanskim vrijednostima ?Ovakav odlazak ima dvojako značenje,ali ništa posebno. Ukoliko nakon mise postaneš opak ,zlonamjeran,zločest,osvetoljubiv ,da ne nabrajam kakvo se zlo vrti u glavi takvih pobožnih ljudi .Vrijedno je analizirati pojedince ,koji su skloni religiji ,crkvi.Zar su ti ljudi došli na krivo mjesto,gdje Krist daje nauk o poštenju,o ljubavi,ljudskosti o zajedništvu.
Koliko si se osobno brinuo o kršćanskim vrijednostima nakon izlaska iz crkve.