Politika često poprima vanjski oblik farse, jeftine komedije, petparačkog romana. U njoj se miješaju glupost, neznanje, niske strasti s porugom i zadirkivanjem. Gotovo nema dana da nam se naš politički život ne objavi kao tragi-komičan igrokaz koji ne bi zavređivao pozornost da ne utječe na živote svih nas.

U tu neprekidnu seriju o ispraznosti hrvatskog političkog života spada i objavljivanje fotografije vodstva SDP-a Hrvatske na božićnoj polnoćki u zagrebačkoj katedrali. Nije prvi put da vodstvo SDP-a, koje je uglavnom agnostično ako ne i ateistički raspoloženo, prisustvuje božićnim vjerskim obredima. Na ponoćku u katedralu dolazili su i Milanović i Josipović. Fotografija ipak malo koga može ostaviti ravnodušnim.

Osobe na navedenoj slici ostavljaju istovremeno dojam neprilagođenosti prilici, istovremene samodopadnosti i zbunjenosti. Podsjećaju na likove njemačkog ekspresionističkog slikara Otta Dixa koji je brutalno ismijavao elitu Weimarske Njemačke.
Nova SDP-ova elita, posložena u klupi zagrebačke prvostolnice, nešto bi jako htjela ali ne zna zapravo što bi. U svakom bi se slučaju željela, po svaku cijenu, svidjeti. Taj neugodni dojam osjetio je i autor članka na Indexu. Taj dojam, čini se, dijeli i veliki dio hrvatske javnosti.

Postavlja se pitanje da li bi se uopće hrvatski socijaldemokrati trebali nastojati dopasti trenutačnoj hijerarhiji katoličke crkve u Hrvatskoj? U srednjem vijeku zidove crkava često su krasili prizori tzv. plesa mrtvaca. S kosturima, na njihovim prikazima, plešu i moćnici onodobnog svijeta – bogati trgovci, vitezovi, velikaši, kraljevi i carevi. Obvezatan dio te istovremeno strašne i smiješne povorke bili su i svećenici, redovnici, redovnice, biskupi pa i sam papa. Na žalost i danas hrvatski crkveni velikodostojnici plešu s kosturima. Hvataju se u kolo s Darijem Kordićem, osobama koji minoriziraju jasenovačke žrtve, kradljivcima javnih dobara koja su stvarali naraštaji naših roditelja.

Zašto Davor Bernardić, Rajko Ostojić i Franko Vidović nastoje uskočiti u to strašno-smiješno kolo? Žele se približiti kršćanskim vrijednostima? Došli su na posve krivo mjesto. Krist je tamo gdje su bolesni, gladni, siromašni. Kršćanstvo je u memljivom podrumu u Franje Račkog gdje svako jutro pije kavu s paterom Cvekom. Čekaj malo, zar briga za one najslabije nije temelj svake ljevice? Ili je to možda „jednakost mogućnosti“ (te čarobne riječi „trećeg puta“ zapravo znače da se jednakosti odričemo) i Hugo Boss odijelo? Ako smo dobri ljevičari bit ćemo i dobri kršćani i obrnuto.