Volimo se vezivati za važne,velike stvari i bitne, svima poznate događaje. U onim slučajevima kada smo tek bili na njihovom rubu ili smo predstavljali tek epizodiste volimo si pridavati veću važnost u njima nego što smo je zaista imali. To navodno nije samo rezultat ljudske taštine nego i rezultat rada našeg mozga i načina na koji izabire podatke koje će trajnije pohraniti.

Jedan od takvih događaja su demonstracije potpore radiju 101 od 20. studenog 1996. Povod demonstracijama bila je odluka Vijeća za telkomunikacije da se ovoj, tada vrlo popularnoj radio stanici uzme koncesija za emitiranje programa. Sadržaj informativnih emisija tog radija ne samo što nije išao uz dlaku tadašnjoj vladi HDZ-a, ne čelu s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom, nego je iste često podvrgavala ciničnoj kritici i poruzi. Političara pak ništa toliko ne pogađa kao napad na njegov ego, odnosno dojam o vlastitoj važnosti.

Demonstracije potpore radiju 101 dio su i mog sjećanja. Vjerojatno i ja tom doživljaju pridajem veći značaj nego što sam to činio u vrijeme kada se ovaj zbio. Tada sam radio kao nastavnik povijesti u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Došao sam na posao u popodnevnu smjenu kada me je u zbornici dočekalo zabrinuto lice jedne kolegice. „Zabranili su Stojedinicu.“ tjeskobno mi je priopćila.

Radio 101 značio nam je u ratnom i neposredno poratno razdoblju jako puno. U medijskom okruženju prožetom ratom i strahovima, radio 101 bio je doslovno jedini elektronički medij koji vam je mogao pružiti odmor i odmak od stalnog huškanja na stvarne i zamišljene neprijatelje. Stojedinica i „Nedjeljna Dalmacija“ bili su mi osnova intelektualnog preživljavanja. I sada kažu – nema više. Doslovno sam se osjetio egzistencijalno ugroženim.

Prvi protest na Cvjetnom trgu nije puno obećavao. Bed Blu Bojsi vikali su parole protiv navodnog začetnika zabrane radija Ivića Pašalića. Najčešće to je bilo „Pašalići pederu!“. Pokraj mene je stajao danas pokojni Toni Marošević, osoba otvorenih homoseksualnih sklonosti, koji je samo ironično konstatirao: „Nije on čak ni peder.“

Da se nešto veliko događa shvatio sam kada sam krenuo na taj, danas čuveni skup, 20. studenog. Otac, koga smo u obitelji sumnjičili da mu se znalo omaći da ponekad glasa za HDZ, pitao me je kuda idem. Kada sam mu rekao da idem na prosvjed izrazio je želju da ide sa mnom. Pristao sam. Situacija je bila pomalo čudna. Cijelo vrijeme puta na prosvjed i samog prosvjeda otac i ja nismo izmijenili ni riječ. Kada smo se počeli vraćati on je u jednom trenutku prekinuo šutnju: „Oni su sve uništili (misleći na HDZ). Oni moraju otići s vlasti.“ Vjerujem da su tako mislili svi sudionici skupa.

Na obilježavanju dvadesetogodišnjici prosvjeda zbog radija 101 glavne su osobe perjanice HDZ-a – premijer Andrej Plenković i Jasen Mesić. Nije li to licemjerno? Djelomično. Glavna zvijezda jubileja je i ondašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak koji je odbio iskoristiti silu protiv prosvjednika. Sjećam se da je i zagrebački HDZ pod Zlatkom Canjugom bio protiv ukidanja radija 101. Zabrana radija bila je i dio unutarstranačkih obračuna u tada, na izgled, svemoćnom HDZ-u. Lažno je sjećanje je tu sigurno, barem dijelom, prisutno. Plenković i Mesić se sjećaju onog čega se žele sjetiti. Prosvjed za radio 101 mogao bi pak postati neosporni dio hrvatske povijesti i kulture koga ni jedna ozbiljna politička skupina neće osporavati. To je velika stvar za medijsku i moralnu budućnost Hrvatske.

Može li se, ili, trebaju li se ponoviti prosvjedi poput onih za radio 101? Svijet se u zadnjih dvadeset godina jako promijenio. Posebno se to odnosi na svijet medija. Tko danas, primjerice, gleda HTV? Prije dvadeset godina internet je bio u začecima, a danas je osnova nebrojnih medija, izvora podataka. Jedan radio danas nema ni izbliza onako veliku važnost kao u to, tehnološki, davno doba.