Ima tome više od deset godina. Tada sam bio predsjednik Mjesne organizacije SDP-a Novi Zagreb istok. Pozvao sam ondašnjeg člana Izvršnog odbora SDP-a Hrvatske Zorana Milanovića na plenarni sastanak članstva. Nije se skupilo puno ljudi. Usprkos tome sastanak mi je ostao u sjećanju. Ne sjećam se više o čemu je Zoran govorio. Ono čega se sjećam jest atmosfera, gotovo pobožna pozornost prisutnih kojom je praćen govor mladog političara. Milanović je na kraju pozvao prisutne da mu postave neko pitanje vezano uz ono što je izlagao. Da li je nekom nešto nejasno? Tad je ustao jedan od dugogodišnjih članova stranke. Nije mu postavio pitanje. Samo je rekao: „Želio bih za predsjednika SDP-a osobu poput vas.“ S njim se potom složilo još nekoliko prisutnih.

Da, i ja sam bio toga svjestan, Zoran Milanović bit će predsjednik SDP-a. Poslije održanog plenarnog sastanka, pred ostalim predsjednicima mjesnih organizacija doživio sam „pranje“ od strane tadašnjeg predsjednika zagrebačke organizacije  Milana Bandića. Tko se to poziva na plenarne sastanke? Zašto se bavimo „visokom“ politikom, a ne kanalizacijom i asfaltiranjem ulica? Pošto sam bio Bandićeva redovita meta prigovori me nisu osobito pogodili. Zoran moćnom gradonačelniku od početka nije legao.

Sa Zoranom Milanovićem dobili smo ono što nam je bilo potrebno. Obrazovanu, odlučnu osobu izraženih govorničkih sposobnosti, jaku osobnost sa svim dobrim i lošim obilježjima koja ona nosi. Siguran sam da bi bez Milanovića SDP bio u istoj poziciji u kojoj se nalaze gotovo sve lijeve stranke u okruženju i u nekadašnjim socijalističkim zemljama, u poziciji statista na rubu političke pozornice.

Zoran Milanović se obračunavao s političkim neistomišljenicima u stranci? Oko nekih poteza te vrste imao sam i sam neodumice koliko su potrebne, koliko su pravedne. Posebnu nelagodu izazvalo je u meni isključenje Slavka Linića. Potonje ponašanje, od strane Zorana isključenih i marginaliziranih, uglavnom mu je dalo za pravo. Nekadašnje esdepeovske „veličine“ pokazale su se sitnim dušama, u većini slučajeva bez stranke, dojučerašnji autoriteti postali su sporedni likovi, zabavljači desničarskih portala i prosjaci medijske pozornosti koja im je iz dana u dan bila sve manje ukazivana.

Tu je i glavni stranački problem Milanovićevog upravljanja strankom. Nekadašnje „asove“ često su zamjenjivala siva lica ili u boljem slučaju poluzreli, nedovoljno određeni i afirmirani kadrovi. Na to lijepo ukazuju preferencijalni glasovi na listama „Narodne koalicije“.

Odlaskom Zorana Milanovića izmaknut je veliki stup o kojem je, iz godine u godinu sve više, ovisila stranka. Što će ga zamijeniti? Nemam pojma. Isto tako odlaskom Zorana nestaje s hrvatske političke scene posljednja velika, sočna politička osobnost, ličnost koja vas nikako nije mogla ostaviti emocionalno ravnodušnim. To je tek tragedija.