U tijeku je predizborna kampanja. Ova je u pravilu dosadna, traje predugo, a javnost je osuđena promatrati paradu samozadovoljnih političara. Da li bi nas toga trebalo poštedjeti? Da li nam uopće trebaju same sebi dostatne, klijentelističke stranke? Sve bi zapravo trebalo biti jednostavnije, efikasnije, brže. Zaista?

Nije moguće zalagati se za demokraciju i istovremeno napadati sporost demokratskih procedura. Upravo ta sporost je bit demokracije. Ne smije se zaboraviti da u odlučivanjima u demokratskim političkim sustavima sudjeluju brojni činitelji, različite skupine interesa koji se nerijetko i otvoreno sukobljavaju. Taj sustav ponekad sprečava brzo i pravovremeno donošenje društveno korisnih odluka, no još češće predstavlja zapreku lošim rješenjima. Traženje prečaca u demokratskom procesu u pravilu je put prema diktaturi.

Zato nemojte iskazivati simpatije prema onima koji jauču na troškovima izbora, rastrošnosti stranaka, brojnosti predstavničkih i izvršnih tijela. Time ne želim reći kako formalne strukture demokratskog društva ne bi trebale biti efikasnije. Radi se jednostavno o tome da oni koji napadaju neefikasnost demokratskih institucija i nude neka „menadžerska“ rješenja u konačnici svoje usluge državi i društvu naplaćuju daleko više od naknada izabranih predstavnika birača u demokratskim tijelima. Nema te diktature koja bi bila jeftinije i od najlošije organizirane demokracije.

Demokratsko ponašanje podrazumijeva i snošljivost prema dosadi, ljudskoj gluposti, bizarnim likovima koji prate svake izbore. Sve je to bolje od uzbudljive i „efikasne“ diktature.