Skupovi podrške reformi školskog kurikuluma nisu se ograničili samo na prostor Republike Hrvatske. Javnu podrška kurikulumu dale su skupine hrvatskih građani diljem svijeta. Tako su se podupiratelji reforme okupili u Berlinu i Bruxellesu. Kao kuriozitet zabilježena je podrška kurikulumu grupe Hrvata u Nepalu.

Do sada smo se bili navikli da se iseljeni Hrvati okupljaju kako bi dali podršku Hrvatima optuženima za ratne zločine na sudu u Hagu, obilježili 10. travanj ili predaju i potonju tragediju hrvatskih kvislinških vojnih formacija na Bleiburškom polju. Ovakav oblik društvenog aktivizma hrvatske dijaspore predstavlja novinu, okupljanje na osnovu posve drugačijih sadržaja i ideja.

Umjesto obilježavanja trauma iz prošlosti okuplja se oko težnji za boljom budućnošću. Premda je ogromna većina hrvatskog iseljeništva iselila iz svojeg zavičaja iz ekonomskih razloga emigranti su voljeli nevolju koja ih je potaknula na seljenje vezati za političke probleme. Tako su se Hrvati navodno iseljavali zato što nisu mogli prosperirati prvo pod austrijskom i mađarskom vlašću, a zatim zato što su trpjeli pod čizmom Karađorđevića, Srba, komunista. U pravilu, za iseljavanje je bila kriva strana vlast.

Hrvatska je od početka 90-tih nezavisna država, no iseljavanje se nastavilo. Za iseljavanje nisu mogli više biti krivi stranci, u prvom redu Srbi. Pa tko je onda kriv? Nešto zapravo nije u redu sa samim Hrvatima. To je srž problema modernog iseljavanja od samih njegovih početaka. Konačno ga i dijaspora počinje uočavati.