Urota, pobuna, zavjera

Sudjelujući na komemoraciji pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom mjestu (Wiener Neustadt) predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner izjavio je o zrinsko-frankopanskoj uroti kako: „To nije bila nikakva urota, jer se pojam urota obično podrazumijeva nešto nisko, nešto podlo. To je bila pobuna, to je bio ustanak protiv nepravedne središnje vlasti, a za hrvatsku slobodu.“

Pa dobro, što se to dogodilo 1671? Obračun cara Leopolda I. s najmoćnijim hrvatskim velikašima treba se promatrati kroz nastojanja vladara za stvaranjem moderne, centralizirane države oslonjene na državno činovništvo i šire slojeve stanovništva. Feudalne, srednjovjekovne države često su bile tek labavo povezane nakupine posjeda moćnih zemljoposjednika u kojima je svaki od njih zadržavao visoku razinu samostalnosti. S početkom Novog vijeka (od XVI. st) takav oblik organiziranja pokazao se nedostatnim ako se želio potaknuti brži razvoj gospodarstva u uvjetima pravne sigurnosti i osigurati obrana država u okolnostima kada tada moderne, vatrenim oružjem naoružane vojske, zahtijevaju daleko veće materijalne izdatke nego prije.

Velikaši, koji su svoju moć temeljili na gotovo samostalnom vladanju posjedima koje su ponekad bili veći i od nekih država, opiru se marginalizaciji prema kojoj ih gura vladar podržan sve moćnijom birokracijom. Na drugoj strani, premda veliki, posjedi velikaša opterećeni su sve većim dugovima. Oni su u pravilu gospodarski nedovoljno efikasni, pa velikaši koji se pokušavaju natjecati sa sve moćnijom državom srljaju u ekonomsku propast.

Položaj „države u državi“ pokušali su u Hrvatskoj za sebe izboriti Zrinski. Svjesni su, ako žele opstati, moraju modernizirati svoje posjede. Zrinski tako razvijaju trgovinu, podižu rudnike i manufakture. Konačan rezultat – ova moćna obitelj samo još brže ekonomski propada zapadajući u sve veće i veće dugove. Tome posebno doprinosi pokušaj bana Nikole Zrinskog (1620. – 1664.) vođenja „privatne“ vanjske politike pa čak i vođenje „privatnih“ ratova protiv Turaka. Vrhunac tog usmjerenja bilo je podizanje utvrde Novi Zrin na teritoriju koji je pripadao Turcima. Postupci Nikole Zrinskog izazivali su zgražanje Bečkog dvora. Tako kad 1664. Turci napadaju Novi Zrin i zauzimaju ga carska vojska to gleda skrštenih ruku.

Usprkos povremenim uspjesima vojne akcije Nikole Zrinskog protiv Turaka samo su financijski dokrajčili Zrinske. Došlo je doba kada je držanje vojske postalo toliko skupo da si to ni jedna privatna osoba ne može priuštiti. Vojna je sila postala monopol države, što je (srećom) ostala do današnjih dana. To Zrinski nisu na vrijeme shvatili. Prihodi njihovih velikih posjeda sve su manje bili njihovi, a sve više moćnih trgovaca i zakupnika dijelova njihove zemlje kojima duguju velike novčane iznose.

Za takav svoj položaj Zrinski krive vladara s kojim se pokušavaju obračunati u savezu s nekoliko njemačkih i ugarskih moćnika i spletkareći s vanjskim protivnicima Habsburgovaca – Francuskom, Venecijom, Poljskom i Turcima.

Konačno u stranoj literaturi  „Zrinsko-frankopanskoj urota“ je poznatija pod nazivom „zavjera Wesselényi“ ili “zavjera magnata”. Naime poslije smrti bana Nikole Zrinskog u lovačkom incidentu kod Čakovca 1664. nezadovoljnike okuplja oko sebe ugarski palatin (predstavnik kralja u Ugarskoj) Ferenc Wesselényi. Petar Zrinski i njegov šogor Fran Krsto Frankopan, koji ostaju uključeni u krug Habsburgovcima ogorčenih velikaša, zapravo postaju igrači iz drugog plana.

Na vijest o tome da je njihovo djelovanje otkriveno od strane carskih vlasti 1670. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan skrušeno odlaze na noge caru Leopoldu I. pokušavajući se opravdati. Car se pak odlučio za svagda riješiti nepouzdanih velikaša. Dao je 1671. pogubiti kako Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana kao i niz drugih nezadovoljnika poput državnog glavara Štajerske Erazma Tattenbacha, člana privatnog carskog savjeta i suca Ferenca Nádasdya. Država je, uz put, i dobro zaradila zapljenom imanja nepokornih velikaša.

E sad, kako su na pogubljenje Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana reagirali Hrvati? Pobuna? Bilo je par mlakih pokušaja da su u ime navedenih podigne ustanak protiv Habsburgovaca, no Hrvati se nisu njima odazvali. Urotnici su najveće nade polagali u pobunu Srba na području Vojne krajine na poticaj njihovog saveznika marčanskog episkopa Gavre Mijakića no i taj se plan izjalovio. Hrvatsko plemstvo? Većina plemstva je jedva dočekala uklanjanje najmoćnijih hrvatskih feudalnih obitelji koje su stoljećima najviše časti u kraljevstvu držale gotovo isključivo za sebe. Među brojnim plemićkim protivnicima Zrinskih i Frankopana posebno su se isticali Draškovići i Erdödyi. Većina je očekivala korist od pada najmoćnijih hrvatskih velikaša, no uglavnom su se razočarali. Posjedi i časti umjesto da pripadnu njima pripali su carskoj komori ili caru Leopoldu bliskim stranim dostojanstvenicima.

U ovom razdoblju, u sukobu sa silama koje stvaraju moderne centralizirane države, stradavaju brojne stare velikaške obitelji koje su stoljećima upravljale sudbinama svojih zemalja. Od Irske do Rusije deseci najuglednijih aristokrata stradavaju na stratištima odrubljenih glava. Mnogi europski narodi čuvaju tradiciju o tim, nekad moćnim, obiteljima. Ta je predaja često obojena nacionalnim romantizmom i veličanjem srednjovjekovnog viteštva.

To se dogodilo i sa sudbinom Zrinskih i Frankopana u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. st. Iza zrinsko-frankopanskog mita stoji ideologija Hrvatske stranke prava i njenih utemeljitelja Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Ovi, izrazito antihabsburški usmjereni javni djelatnici, hrvatskom puku kao uzore, umjesto bana Josipa Jelačića i Nikole Zrinskog Sigetskog, koji su se istaknuli vjernom službom dinastiji, nude „žrtvu“ protivnika Habsburgovaca – Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Roman pravaša Eugena Kumičića „Urota Zrinsko-frankopanska“ osobito je doprinio širenju ovog mita.

Kasnije kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nastala na ruševinama Habsburške monarhije, također potiče zrinsko-frankopanski mit želeći u narodu ojačati antihabsburške osjećaje. Tako se i dogodilo da su, uz veliku pompu, posmrtni ostaci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana preneseni iz Wiener Neustadta u zagrebačku katedralu 1919. Predodžba o „nacionalnoj“ žrtvi navedenih tako se čvrsto ukorijenilo kako u pravaštvu tako i u „jugoslavenstvu“.

Koliko se Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan bili „nacionalni“? S današnje točke gledišta njihov je odnos prema vlastitom identitetu pomalo iznenađujuć. U sudskim spisima ovi se izjašnjavaju kao pripadnici dviju nacija – hrvatske i ugarske. Sudionici Zrinsko-frankopanske urote ili „zavjera Wesselényi“ dio su i mađarske nacionalne mitologije. To lijepo pokazuje spomenik podignut pogibiji Nikole Zrinskog u Čakovcu iz doba mađarske vlasti u Međimurju. Na njegovom vrhu se nalazi „turul“, mitski divovski sokol, praotac Mađara.

Sudbina Zrinskih i Frankopana dio je krvavog traga koji je za sobom ostavio proces modernizacije europskih društava. Pri tome je njihova žrtva neznatna prema onoj koji su morali prinijeti najširi slojevi društva kroz pojačano oporezivanje i masovno sudjelovanje u ratovima. Rezultat tih stoljetnih napora ja država kakvu danas poznajemo i koja, koliko god je kritizirali i omalovažavali brani nas od vanjske navale, najnasilnijih vidova kriminala, osigurava zdravstvenu skrb, mirovine, socijalnu zaštitu. Da bi se sve to ostvarilo Zrinski i Frankopani su morali pasti.

 

Ovaj unos je objavljen u Politika i povijest, Povijest i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

3 odgovora na Urota, pobuna, zavjera

  1. M. Hajdarovic napisao:

    Odlična kontekstualizacija urote.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s