Brzopleto sudimo o pojedincima, a još smo brži u stvaranju predrasuda o drugim narodima. Posebno je loše stvarati sliku pojedine ljudske skupine samo na temelju postupaka njihovih trenutačnih vođa. Isto tako, uz ono što neki narod trenutačno čini, važno je uzeti u obzir i sve ono što je nekada ta skupina poduzimala.

Kada bi sudili naše sjeverne susjede Mađare prema postupcima njihovog predsjednika vlade Viktora Orbána dojam o narodu s kojim smo stoljećima bili u jednoj državnoj zajednici ne bi bio osobito laskav. Mađari su u sebe zatvoren narod, podozriv prema strancima.

Povijest takvom stavu ne daje za pravo. Upravo suprotno, kroz stoljeća su Mađari bili narod koji je rado primao strance i inovjerce. O tome svjedoče i stavovi utemeljitelja srednjovjekovne mađarske države, svetog kralja Stjepana I. (975. – 1038.). U djelu „Opomene“ (Admonitiones ili De institutione morum), koje je namijenio kao uputu za vladanje svome sinu i nasljedniku Emeriku, Stjepan budućeg kralja upozorava kako mora poštovati došljake bez obzir od kuda došli, kojim jezicima, običajima ili oružjem se služili. Kakvi bili „ukras“ su kraljevskog dvora. Mudri Stjepan na kraju zaključuje: „Država u kojoj vlada samo jedan jezik i običaj slaba je i lomljiva.“

Njegovi nasljednici su se u upravljanju državom, bez ustezanja služili uslugama Židova i muslimana na užas dijela svojih suvremenika. Poslije pustošenja Tatara 1242. Mađarska je izgubila polovicu svoga stanovništva. Ponovni uspon srednjovjekovne Mađarske vezan je uz činjenicu da je kralj Bela IV. u zemlju privukao doseljenike iz cijele Europe (pa tako i u naš Zagreb).

Da, srednji je vijek i doba snošljivosti. Bilo bi dobro kada bi Orbán htio nešto naučiti iz povijesti i tradicije svoga naroda.