Bilo je to prije trideset godina. Mediji u bivšoj Jugoslaviji brujili su pričama o potrebi demokratizacije društva i međuljudskih odnosa. Nije bilo stvari, skupine ili pojave koje nije trebalo demokratizirati. Promatrač sa strane mogao je steći dojam kako se radi o zemlji, kako se radi o društvu u kojem demokratske vrijednosti ne mogu biti više ukorijenjene nego što jesu. Usprkos tome socijalistička Jugoslavija nije bila demokratska zemlja.

Neprestano formalno veličanje demokracije imalo je jedno bitno, jedno ključno ograničenje. Pristaše „socijalističke demokracije“ bile su za nestranačku demokraciju, demokraciju bez političkih partija. Političke stranke navodno samo stvaraju nered u društvu i preko njih se ne mogu ostvariti istinski demokratski društveni odnosi. Za njih je potrebna visoka razina suglasnosti koja se ostvaruje preko jačanja društvene uloge najnižih političko-teritorijalnih jedinica – općina, komuna i neprestanim pregovaranjem i dogovaranjem različitih društvenih činitelja u tijelima koja su nazivana „samoupravne interesne zajednice“.

Sve navedeno možda i ne bi bilo tako loše da je odbacivanje stranaka bilo dosljedno, da u svemu nije postojala velika doza licemjerja. U socijalističkoj Jugoslaviji ipak je postojala jedna stranka. Nazivala se Savez komunista Jugoslavije. Premda se u njezinom nazivu izbjegavala riječ „stranka“ ili „partija“ Savez komunista je po svojoj strukturi, moći i organizaciji nedvojbeno bio stranka. Izbjegavanje pojmova stranka ili partija proteglo se sve do kraja 80-tih godina. Tako je Hrvatska socijalno liberalna stranka prvotna bila Hrvatski socijalno liberalni savez, a Hrvatska demokratska zajednica je bila i ostala „zajednicom“, a ne strankom.

Stranke su proglašavane odioznima i nepotrebnima samo zato kako bi se zaštitila jedna stranka – ona komunistička i njezin politički monopol.

Stranke su često klijentelističke, sebi samodostatne, no bez njih nema demokracije. Političke su se stranke u zadnjih dvjesto godina pokazale jedine sposobnima da stalno i sustavno oblikuju i pretaču u konkretno djelovanje težnje dijelova društva ili čak društva u cjelini.

Zato me današnja povika na stranke i pozivi na „nestranačku“ vladu ostavljaju hladnim. Znam, iza takvih poziva uvijek se ipak krije neka stranka.