Kada govorimo o slobodi obično polazimo sami od sebe. Svatko od nas je, u svojoj glavi aršin koji određuje da li sloboda postoji ili ne. Što nam je dozvoljeno, što nam je zabranjeno, što nam priliči, što nam društvo nameće kao nedostojno… Sloboda se usko povezuje sa sebeljubljem.

Malo je onih koji doživljaj slobode vezuju za položaj drugih, pa i onih koji žive daleko kako zemljopisno tako i kulturno. Posebno se to odnosi na one slučajeve kada se sama osoba nalazi u životnoj stisci. Iznimka od pravila bila je Rosa Luxemburg. U lipnju 1916, ova istaknuta marksistička teoretičarka, bila je uhapšena od strane vlasti carske Njemačke i potom osuđena, zbog antiratne propagande, na dvije i pol godine zatvora.

U užasnim uvjetima kaznionica u Poznańu (Posen) i Wrocławu (Breslau) toliko je izgladnjela da joj je tjelesna težina pala na 45 kilograma. Usprkos tome Rosa Luxemburg u kaznionici se nije bavila sama sobom nego je pisala političke i filozofske spise među kojima i „O ruskoj revoluciji“ (Zur russischen Revolution). Premda marksistkinja lijevog usmjerenja u njoj se kritički osvrnula na Oktobarsku revoluciju u Rusiji, a posebno na ideju o „diktaturi proleterijata“. Njezina kritika postupaka boljševika kratko se može sažeti u čuvenoj rečenici iz navedenog djela „Sloboda je uvijek sloboda drugačije mislećih.“ (Freiheit ist immer Freiheit der Andersdenkenden.)

Dakle, sloboda ili nesloboda je položaj onog drugog, osobe koja se razlikuje od vas, koja ima neke duge ideje i nazore, osobe s kojom se ne slažete.