Dan iseljeničkog antifašizma

„Strategijom o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske“ predviđeno je da se jedan dan proglasi Danom Hrvata izvan Republike Hrvatske. Obzirom na veliku raznolikost skupina okupljenih hladnim birokratskim nazivom „Hrvati izvan Republike Hrvatske“ takav dan bit će vrlo teško ustanoviti.

Rezolucija HBZ-a od 16. srpnja 1941.

Neke dane, vezane za hrvatsko iseljeništvo, ipak bi trebali obilježavati na nacionalnoj razini. Moj bi prijedlog bio 16. srpanj. Toga je dana Hrvatska bratska zajednica 1941. u svojim novinama „Zajedničaru“ objavila rezoluciju svog Glavnog Izvršnog odbora koju je uputila predsjedniku SAD-a Rooseveltu. Donosim tekst rezolucije:

„Izvršni Odbor Hrvatske Bratske Zajednice u ime blizu sto tisuća njezinih članova, lojalnih Amerikanaca hrvatskog porijetla, još jednom svečano izjavljujemo, da smo dušom i tijelom odani Sjedinjenim Državama i da svim našim snagama podupiremo svaku akciju vlade Sjedinjenih Država na obrani ove naše domovine i njezinih demokratskih ustanova.
Mi dalje svečano izjavljujemo, da smo odlučni protivnici Hitlera i svega onog, što on predstavlja i radi toga ponovo pozdravljamo Vašu izjavu, da će vlada Sjedinjenih Država uz pomoć, koju pruža Velikoj Britaniji i drugim narodima, takovu pomoć pružiti i Sovjetskoj Rusiji, koja je ušla u borbu, da se porazi i uništi Hitlera i nacizam. U tom kao i u svim Vašim prijašnjim nastojanjima budite uvjereni, Vi imate potpunu i lojalnu potporu članstva Hrvatske bratske zajednice i svega američkog naroda hrvatskog porijetla, jer mi smo čvrsto uvjereni, da porazom Hitlera, biti će najsigurnije zaštićena naša domovina, Sjedinjene Države, i da će ujedno time naš hrvatski, srpski i slovenski narod postići svoju slobodu i nacionalnu nezavisnost u ujedinjenoj i demokratskoj Jugoslaviji.

U isto vrijeme mi najodlučnije osudjujemo razne Paveliće, Kvaternike i njihove saveznike, kao plaćene izdajnike, silom nametnute na vodstvo hrvatskom narodu. Sa najvećim prezirom osudjujemo uspostavu takozvane „Nezavisne Hrvatske Države“ i postavljanje jedne talijansko-fašističke lutke za kralja. Takova država nije ostvarena željom i slobodnom voljom hrvatskog naroda, nego mu je silom narinuta po najvećim neprijateljima i krvnicima slobode i demokracije cijeloga svijeta Hitleru i Musoliniju – i takovu smatramo najvećom uvrijedom i sramotom za sav slobodoljubeći hrvatski narod.

Mi Američki Hrvati ne ćemo da imamo ništa zajedničkog sa fašističkim režimom u Hrvatskoj i najoštrije osudjujemo nasilje i zločine, koja taj režim počinja nad svim onima, koji se bore za istinsko oslobodjenje i ujedinjenje svih jugoslavenskih naroda . Ujedno osudjujemo i rad svih onih pojedinaca u ovoj zemlji koji podupiru rad tih izdajnika u staroj domovini.

Mi smo ujedinili naše sile sa bratskim nam srpskim i slovenačkim narodom i podupirat ćemo najvećim našim snagama svaki korak vlade u njezinom nastojanju da se pruži što veća pomoć svim onim državama za uništenje hitlerizma i time omogući oslobodjenje svih zarobljenih naroda i njihovo pravo na slobodu, čovječanski i demokratski način života.
Izvolite gospodine predsjedniče primiti izraze naše odanosti i dubokog poštovanja.“

Zašto je ova rezolucija tako važna? Ona bi trebala biti uzor ponašanja hrvatskih iseljenika. Rezolucija izražava bezuvjetnu odanost novoj domovini koja je Hrvatima dala kruh i perspektivu bolje budućnosti. Kroz tu predanost novoj domovini iseljenici promatraju događanja u „starome kraju“. Braneći načela demokracije osuđuju ustaši režim. Tako je političko iskustvo stečeno životom u Sjedinjenim Državama usmjerilo iseljenike na put obrane onih vrijednosti na kojima se danas temelji suvremeni svijet što nije bio slučaj s velikim dijelom Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ova rezolucija važan je spomenik hrvatskog antifašizma. On je ostao u zapećku, zanemaren. U doba socijalizma nije bio „podoban“ jer nije doprinosio slici hrvatskog antifašizma kao isključivo komunističkog projekta, a da ne govorimo koliko je bio sporan hvalospjev Sjedinjenim Državama i njihovoj demokraciji. Poslije 1990. novoj vlasti, koja je nastupala u savezu s iseljeništvom koja se snažno poistovjećivalo s hrvatskim kvislinškim režimom iz drugog svjetskog rata, nije odgovarala jasna osuda ustaštva i izrazi podrške obnovi jugoslavenske države.

Davanjem priznanja odlukom o spomendanu u čast Rezolucije od 16. srpnja 1941. postižemo nekoliko bitnih ciljeva:
1. Osnažujemo antifašističku crtu u hrvatskom nacionalnom identitetu. Onima koji hrvatski antifašizam nastoje predstaviti samo kao izdanak jednog drugog, komunističkog totalitarizma, pred oči stavljamo antifašizam bogobojaznih, katoličkih industrijskih radnika i rudara Pennsylvanie.
2. Dajemo uzor ponašanja iseljenika u kojem se odanost novoj domovini miješa s iskrenom željom za boljom, demokratskom budućnošću stare domovine. Nekima će zasmetati „jugoslavenski“ okvir rezolucije, no pobjeda demokratskih, antifašističkih sila i stvaranje nezavisne Hrvatske bio bi 40-tih godina 20. st. neostvarljiv cilj.
3. Mijenjamo pojednostavljenu ideološku sliku iseljeništva kao izrazito desno usmjernog.
4. Dajemo priznanje najvećoj iseljeničkoj organizaciji „Hrvatskoj bratskoj zajednici“.
5. Ističemo jednu važnu poveznicu s (još uvijek) najmoćnijom državom svijeta – Sjedinjenim Američkim Državama iz vremena koje je predstavljalo prekretnicu za obje zemlje.

Spomendan antifašizma hrvatskog iseljeništva? Zašto ne?

Ovaj unos je objavljen u Hrvatsko iseljeništvo i manjine, Povijest i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s