Hoće li biti vojne parade u čast obljetnice „Oluje“? Mediji i dio političke scene to pokušavaju nametnuti kao važno političko, društveno pitanje. Osobno, malo me je koji prijepor na hrvatskoj političkoj sceni ostavio toliko ravnodušnim kao navedeni „problem“. Usprkos tome, čini se, sporna povorka vojske i naoružanja nekima je čini se vrlo važna.
Javno, ceremonijalno prikazivanje postrojene vojske do davnine bitno je za svaku vlast. Disciplinirani, uredno postrojeni vojnici, izraz su reda koji svaka vlast obećava, a koji bi zajednici trebao osigurati red i napredak. Na drugoj strani oni su prijetnja, upozorenje protivnicima zajednice, obično onima koji njoj ne pripadaju ali i ne tako rijetko onima unutar nje same, koji postojeći društveni ustroj osporavaju.

Pobjedničke povorke vuku svoje podrijetlo od zore moderne ljudske civilizacije. Poznate su bile narodima Mesopotamije i starim Egipćanima. Kao sredstvo učvršćivanja moći vladajuće strukture vojne parade (trijumfi) najviše su koristili Rimljani. Pobjeda nad strancima korištena je da ojača unutarnju povezanost rimskog društva. U pobjedi, barem na trenutak, svi u bili jedno – siromašni nadničar, ulični kovač, trgovac začinima, strogi sudac i plemstvo koje je tvrdilo kako potječe od Trojanskih junaka. „Mi“ smo pobijedili „njih“.
To je bilo razlog za masovno opijanje, prežderavanje ali u središtu svake proslave bila je povorka pobjednika. Pobjednička vojska je ponosno stupala pomiješana s kolima punima ratnog plijena, maketama osvojenih gradova, trubačima, političarima, žrtvenim životinjama i ludama – zabavljačima. Glavna osoba u povorci bio je pobjednik, vojskovođa trijumfator. Smjeli general nosio je odijelo kojem je obično bio odjeven kip vrhovnog boga Jupitera na Kapitolu, a njegova su kola vukli konji bijelci, a ponekad i slonovi.
Tko i kako ima pravo organizirati trijumfalnu povorku bilo je i u starom Rimu sporno pitanje. Onaj koji se nastupao kao trijumfator stjecao je znatne političke bodove. Hoće li se vojskovođi udijeliti trijumf bio je predmet žestokih polemika u rimskom Senatu. U doba Carstva jedini koji je smio slaviti trijumf bio je sam car, Cezar August bez obzira na to koji je vojskovođa ostvario pobjedu na bojnom polju.
Tako i današnje pitanje načina proslave “Oluje “izgleda mi tako staromodno, arhaično. Zar poslije dvije tisuće godina nismo pronašli novi način na koji vlast može izraziti svoju moć, uspjeh, autoritet? Zaista, ništa novog pod suncem.
Još nešto. Na pobjedničkim kolima, iza pobjednika, stajao je rob koji je ponad trijumfatorove glave držao pobjednički vijenac. Istovremeno je euforičnom generalu neprestano ponavljao na uho dvije riječi: „Memento mori.“ „Sjeti se da ćeš umrijeti.“
Ako nešto želimo preuzeti od rimskog trijumfa to bi trebalo biti upravo ovo. Smatram kako bi bila dobra investicija platiti osobe koje bi hodale za Predsjednicom, članovima Vlade i Sabora i koje bi im ponavljale tu kratku rečenicu. Uvjeren sam da bi se isplatilo.