„Tito je bio diktator.“ tako je kratko obrazložila uklanjanje Titove biste s Pantovčaka hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Da je Tito bio diktator složit će se većina Hrvata ali… Ako bi kao kriterij podobnosti prikaza neke povijesne osobe postavili suvremena demokratska načela malo bi osoba iz hrvatske povijesti moglo udovoljiti tim kriterijima. Demokracija je nedavna pojava i kao dominantan način upravljanja ljudskim zajednicama u potpunosti se afirmira tek krajem 20. st.

Zato je komntar predsjednika Vlade Zorana Milanovića na ovaj predsjedničin potez kao rijetko kada pogođen: “I Tito i Tuđman su najbolje što smo mi u datim razdobljima svoje povijesti imali, i to ako kao Hrvat ne razumiješ onda ne razumiješ hrvatsku povijest… Nisam opčinjen ni jednim ni drugim. Respektiram neke stvari kod obojice, ali teško je uspoređivati 1945., 1991. i 1998. godinu. U mom uredu nemam bista. Poštujem ih, ali nisam idolopoklonik.”
Bit je izjave “u datim razdobljima”. Kada ocjenjujemo neku povijesnu osobu to činimo uzimajući u obzir vrijeme i mjesto njihova djelovanja, a ne s naknadnom pameću današnjih pokoljenja. Nema veće pogreške u bavljenju poviješću od početka analize stavom “što bi bilo kad bi bilo”.
Ako bi predsjednica željela odati priznanje nekoj osobi koja je jako pridonijela demokratizaciji hrvatskog društva mogla bi postaviti poprsje srpskog kralja Petra I. Karađorđevića “Oslobodioca”.
Premda je došao na prijestolje Srbije 1903. u okolnostima krvavog dvorskog udara (njegovog prethodnika Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu su pobunjeni časnici sabljama sasjekli i izbacili kroz balkon) Petar I. je bio iskren pobornik liberalne demokracije. Tako je Srbiju pretvorio u ustavnu monarhiju.
Taj njegov utjecaj je došao do izražaja 1921. u tzv. Vidovdanskom ustavu, prvom ustavu nove države kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kada se o njemu u Hrvatskoj govori obično se ističe kako je njime nametnut državni centralizam na štetu hrvatskih interesa i kako je kralju osigurao velike ovlasti.
Za povijest Hrvatske od izuzetne je važnosti i član 69. koji prilikom izbora za Narodnu skupštinu kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca daje pravo glasa svim muškim državljanima s navršenom dvadeset i jednom godinom. Isti članak je ostavio i mogućnost da u budućnosti i žene dobiju pravo glasa.
To je za hrvatsku politiku imalo revolucionarne posljedice. Prvi put u svojoj povijesti mali je hrvatski čovjek dobio priliku da utječe na politička događanja. Početkom 20. st. pravo glasa u banskoj Hrvatskoj imalo je samo 2% stanovništva i glasanje je bilo javno! 1910. broj je glasača povećan na 190.000 ali je i to bila mizerna brojka.
Pristup hrvatskih masa političkoj moći omogućuju tek Karađorđevići! Preko noći nestaju stranke koje su drmale hrvatskom politikom u Habsburškoj monarhiji i kao predstavnik politički naglo osnaženog, premda i dalje bijednog, hrvatskog seljaštva hrvatskim društvom počinje gospodovati Hrvatska (republikanska) seljačka stranka. Prvi put Hrvatska prestaje biti stvar nekolicine i postaje stvar svih Hrvata. Time se konačno, 20-tih godina 20. st. završava hrvatska nacionalna integracija.
Sve to zahvaljujući i činjenici da smo stvorili zajedničku državu s demokratskom Srbijom Petra I.