Protest pred Ministarstvom branitelja ne prestaje privlačiti pozornost. Već čuveni „šator“ mjescima privlači pozornost. Da li je taj protest, pod okriljem plastificiranih šatorskih krila ustupljenih od strane „Crvenog križa“, vrijedan tolike pažnje?

Kao i dobrom dijelu javnosti formalni razlozi protesta nisu mi jasni. Jasno mi je ipak kako iza protesta u improviziranoj nastambi stoji najveća oporbena stranka. Da li mi protest smeta? Ne osobito. Smatram kako je Predrag Fred Matić jedan od boljih ministara u vladi Zorana Milanovića, no demonstracije ovakve vrste dio su života s tako visokom funkcijom, ukratko „idu u rok službe“. Povremene prijetnje tu bitno ne mijenjaju na stvari. Najviše mi smeta stalna atmosfera derneka iz kakve dinarske zabiti na Savskoj cesti.
Demonstranata je zapravo malo. Tijekom noći ih navodno u šatoru ostaje tek nekoliko. Svaki dan autobusi dovode nove „nezadovoljnike“ iz različitih dijelova Hrvatske. Osigurano im je noćenje u jednom hostelu i obrok. Za mnoge samo besplatan izlet do Zagreba.
Velike demonstracije? Prijetnja državnim udarom? Nemojmo pretjerivati. 11. veljače 2001. na protestima protiv hapšenja (bivšeg) generala Mirka Norca na Rivi u Splitu se okupilo više od 100.000 ljudi! Usporedite to s nekoliko desetaka ljudi u „šatoru“ ili nekoliko stotina u protestnoj povorci u subotu 14. ožujka. Profesor Puhovski je jako zabrinut što isti dan promet u dijelu grada na par sati nije išao uobičajenim tokom. Kada je priprijećeno hapšenjem Norca bio je blokiran cestovni promet od kontinenta prema Dalmaciji!
Izneseno jasno pokazuje kako je u petnaestak godina drastično pala javna, mobilizatorska snaga braniteljske problematike. To je rezultat njezinih političkih zloupotreba od strane desnih političkih opcija.
Na „drugoj strani“ je neki „Occupy Croatia“. Ti tek nisu bitni premda ih dio medija kuje u nove zvijezde „lijeve“ Hrvatske. Imao sam sumnjivo zadovoljstvo da su susretnem s nekima od aktivista tog „pokreta“. Duboko nesigurni, zbunjeni i ogorčeni mladi ljudi. Za svoje „protušatoraške“ povorke jedva uspjevaju skupiti dvjestotinjak ljudi. To mi je neki društveni činitelj.
Ipak, za hrvatski politički cirkus „šator“ ima neodoljivu privlačnost. Demonstracije u Savskoj pomažu HDZ-u jer stvaraju medijsku atmosferu „izvanrednog stanja“ i mobiliziraju izrazito desni dio njihovog biračkog tijela i stranačkih aktivista. Za SDP (zahvaljujući i dijelu „šatordžija“ koji imaju potrebu pokazivati „koliko visoko raste kukuruz“) je krunski dokaz rastućeg „crnog vala“ koji se sprema poklopiti hrvatsku demokraciju i liberalnu kulturu koje može zaštiti samo ova stranka. Mediji pak, u kojima tek mali broj novinara može sastaviti ozbiljan članak o temeljnim problemima hrvatskog društva, šaroliko mnoštvo u Savskoj godi kultu površnosti i brze, vizualne informacije koji gaje.
„Šator“ paše svima, osim onima koji bi se (možda) bavili strukturalnim tegobama hrvatskog društva. Zapravo, većinu Hrvata oni i ne zanimaju. „Šator“ je zabavniji.
I da, onaj punker koji nasuprot “šatoru” na glas čita Zagorku. On mi je jedini fora.