Outsourcing – riječ tako draga modernim poslovnim ljudima. U osnovi, famozno „autsorsanje“ pretpostavlja prepuštanje dijela proizvodnog procesa u jednom poduzeću nekoj drugoj strani u cilju povećanja efikasnosti i smanjivanja troškova. U (hrvatskoj) praksi on se svodi na otpuštanje radnika i njihovo zamjenjivanje radnicima iz drugog poduzeća koji su slabije pravno zaštićeni pa moraju raditi više i za manju plaću od odpuštenih radnika.

„Autsorsanje“ nije pojava koja je vezana samo za gospodarski život neke zajednice. Ono se sve češće pojavljuje i u politici, stranačkom životu. Prvi put sam se s tom pojavom susreo prije desetak godina na jednoj političkoj edukaciji. Tom prilikom sam slušao predavanje jednog aktiviste konzervativne francuske stranke „Saveza za narodni pokret“ (Union pour un mouvement populaire). Zapravo predavač nije bio aktivist. Predavač nije bio ni bio ni zaposlenik navedene stranke. Političku poduku nam je davala osoba koja je radila u poduzeću koje radi za „Savez za narodni pokret“. To poduzeće za „Savez“ radi doslovno sve. Sastavlja programe, organizira kampanju, oblikuje i tiska letke, u električnom kamionetu njegovi zaposlenici kruže plažama (?!) vrbujući potencijalne članove stranke. Ovo zadnje navedeno je navodno vrlo uspješna metoda poltičkog novačenja.
„Autsorsanje“ je zahvatilo i hrvatske političke stranke. Tako SDP sam ne osmišljava svoju buduću izbornu kampanju. Ova stranka je angažirala američku konzultantsku kuću Penn Schoen Berland i njihovog gurua političkog marketinga Alexa Browna. Ovaj je navodno kao krilaticu buduće kampanje SDP predložio parolu “Naprijed, a ne nazad”. Ovo me podsjeća više na umovanje izvjesnog Otta von Grunta koji je javnosti bolje poznat kao Grunf. Pokojni prevoditelj “Alan Forda” Nenad Brixy vjerojatno nije sanjao da će toliko utjecati na politički marketing.
HDZ je otišao još dalje od SDP-a u pravcu famoznog autsorsanja. On neće pisati svoj ekonomski program. To će učiniti Nijemci. Svi znaju kako Švabe rade najbolja kola, dakle Švabo zna i napisat najbolji program. Njegovo je pisanje prepuštano ustanovi „Ifo Institut für Wirtschaftsforschung“ iz Münchena i njegovom šefu Hansu Werneru Sini.
Ne želim reći kako vanjski, strani konzultanti ne mogu biti vrlo korisni. Sam sam se uvjerio u njihovu korisnost. Usprkos tome oni ne bi smjeli biti zamjena za ključne elemente stranačko rada, a to su osmišljavanje kampanje i oblikovanje politika kroz stvaranje programa. Ako stranke to ne mogu učiniti koja je njihova svrha? Ako političari nemaju dovoljno znanja za posao kojim se (navodno) bave i njihovo je postojanje izlišno.
Bavljenje politikom je vrlo zahtjevno. Traži veliko, eruditsko znanje, no nije problem ne znati nego ne željeti se obrazovati. Kada smo već kod Nijemaca njemački kancelar Helmut Schmidt kada je kao predsjednik Vlade osjetio nedostatak u svom znanju jednostavno je upisao (još jedan) fakultet. Slično je postupio i njegov čuveni suparnik, predsjednik Slobodne Države Bavarske i šef CSU-a Franz Josef Strauss.
Političari ili će biti konkurenti na tržištu društvenog utjecaja svojim znanjem i sposobnošću ili će te biti autsorsani kao i tisuće hrvatskih radnika. Konzalting tvrtke to (navodno) rade bolje.