Bankarstvo je navodno konzervativna branša. Njome bi trebale upravljati osobe visokog stručnog znanja koje skrupulozno raspolažu, u osnovi, tuđim novcem. Kao takvo bankarstvo je temelj kapitalističkog gospodarstva. Dobro, tu i tamo se nađe i neka banka koja ne udovoljava tim visokim kriterijima, no radi se o manjim financijskim institucijama kratkog roka trajanja.

Ta predstava koje banke u svijetu i u nas nastoje plasirati nema puno veze sa stvarnošću. Na to nas je upozorio slom moćnih financijskih ustanova u SAD-u koji je pokrenuo globalnu ekonomsku krizu koja traje do danas. Mutnim poslovima se ne bave samo opskurne seoske štedionice koje su odraz lihvarskog mentaliteta prošlih stoljeća.
O kriminalu, prevari i zataškavanju kao dijelu uobičajene prakse velikih banaka svjedoči slučaj HSBC-a. HSBC je druga po veličini svjetska financijska ustanova. Kao i ostala takva društva i ovo ima britanske korijene koje sežu duboko u 19. st. i vezani su za trgovinu s Dalekim istokom. 2011. burzovna vrijednost HSBC-a bila je fantastičnih 107 milijardi eura.
Čovjek bi pomislio, tako velikoj firmi nije potrebno muljanje s novcem sumnjivog podrijetla, ali… Krajem 2008. zaposlenik HSBC-ove filijale u Ženevi preselio se u Francusku. Izvjesni Hervé Falciani nije svojoj filijali pokrao novac, otuđio zlatne poluge, podigao gotovinu s tuđih računa. Falciani je učinio puno goru stvar. Sa sobom je ponio podatke. Radilo se o podacima 130.000 klijenata švicarske podružnice HSBC-a od kojih su mnogi račune u Švicarskoj koristili za izbjegavanje poreza u matičnim zemljama. Podatke je prvo predao francuskim vlastima koje su ih potom proslijedile drugim zainteresiranim zemljama.
Uz pranje novca na površinu je isplivala i trgovina drogom i financiranje terorizma. Kakva mafia, kakav Islamska država? To je ugledna banka utemeljena 1865. Da li je uprava banke završila u zatvoru? Ne, samo je banaka platila globu od gotovo dvije milijarde dolara uz ukor da više ne bude „nestašna“.
Odbjegli činovnik, Falciani upozorio je kako se u slučaju HSBC-a nije radilo o nekim anomalijama nego o sustavu koji se, na osnovi izbjegavanja poreza i pranja novca, bogatio na račun društva pri čemu ni novac meksičke narkomafije nije bio gadljiv. To me podsjeća na anegdotu o rimskom caru Vespazijanu i njegovu sinu Titu. Potonji je ocu prigovorio zbog uvođenja poreza na zahode. Ovaj mu je na to samo pod nos turio kovanicu uz pitanje da li mu ona smrdi. Bankama, izgleda, nijedan novac ne izaziva mučninu.
Kao što se iza bogatstva Krležinih Glembayevih stoji ubojstvo zlatara šumi kod Varaždina izgleda da se iza svakog velikog financijskog obilja krije neka prljava priča.