Vlast je slast. Njezin je ukus neodoljiv, jednostavno  nezaboravan. Osjećaj moći i utjecaj koje obnašanje vlasti sa sobom nosi nešto je čega se pojedinci teško odriču. Zato nije čudno da se zbog vlasti, po potrebi, preko noći mijenja mišljenje, zaboravljaju stari i pronalaze novi prijatelji. U tom okviru javnost tumači nedavno iznesene stavove Radimira Čačića o njegovom, do jučerašnjem, glavnom političkom suparniku HDZ-u. Čačić je tako izjavio:  „HDZ je jedna izvrsno organizirana i odlična stranka, onakva kakva stranka treba biti i ja to cijeli život govorim. To nije dječja igra. SDP nije još ni približno stranka, a HNS više ne postoji.

Nema sumnje Čačić ovom izjavom pruža svoja ispitivačka ticala prema nekadašnjem ljutom protivniku, računajući na moguću političku (i svaku drugu) suradnju njegovih Reformista i HDZ-a. Na drugoj strani radi se o iskrenom, menadžerskom divljenju organizacijskim sposobnostima HDZ-a. Stranku koja na grbači nosi teret (nepravomoćne) osude za korupciju, koja je odgovorna za nepravednu privatizaciju javnog bogatstva 90-tih godina i koja svoju političku promociju temelji na podilaženju niskim strastima teško je proglasiti „odličnom“ ali ipak…

HDZ se pokazao, posebno na proteklim predsjedničkim izborima kao efikasna „politička mašina“. U Hrvatskoj nema rupe koja nema ogranak HDZ-a. Članstvo HDZ-a se pokazalo iznimno discipliniranim i motiviranim u provođenju kampanje, premda je, na početku, sve izgledalo kao unaprijed izgubljena bitka. U samoj kampanji iskazana je neviđena dosljednost u bjesomučnom ponavljanju političkih poruka i blaćenju suparnika. Svima je poznato – negativna poruka sigurno djeluje i ako se dovoljno često ponavlja postaje „istina“. „Pozitivne“, „programske“  kampanje su priča za javnost i malu djecu. Odlučuju osjećaji, a ne razum.

Sjetio sam se jednog seminara u organizaciji IRI-a (International Rapublican Institute) od prije petnaestak godina o načinu vođenja izbornih kampanja. Tada je jedan punašan mladić iz tog trusta mozgova američkih republikanaca, nama aktivistima hrvatskih političkih stranaka, kratko i jasno objasnio kada politička poruka djeluje na biračko tijelo. Politički aktivisti moraju ponavljati željenu političku poruku toliko često da im bude zlo od ponavljanja. Tada je treba ponavljati još neko vrijeme jer upravo u tom trenutku ona počinje prodirati u javnost.

Ukratko politička kampanja nije za ljude sa slabim želucem. Ona je stvar nametljivosti i doze grubosti u komuniciranju. Na taj način od deset ljudi odbit ćete troje ali pridobiti sedam. Politička kampanja nije umjetničko klizanje nego rugby.