Nacionalni spomenik

Pripadnost naciji dokazuje se na različite načine. Podrijetlom ćaće i matere, navijanjem za reprezentaciju, rubrikom u domovnici i sl. Nacija se ipak prvenstveno određuje kulturom, razinom prosvjećenosti, umjetničkog ukusa koji bi trebao biti karakterističan baš za tu i tu skupinu ljudi koja bi htjela biti nacijom.


Problem je u tome što nema ni jedne kulturne pojave, ni jednog kulturnog spomenika koji bi mogli vezati samo za jednu ljudsku grupu. Kako kulturne tvorevine mogu biti slojevite i u smislu „pripadnosti“ prijeporne, može pokazati gotovo svako kulturno dostignuće. Ipak, neki su iskazi kulture posebno slojeviti.
Jedan takav zamršen, slojevit ali istovremeno izvanredno intelektualno uzbudljiv spomenik imao sam prilike upoznati zimus posjetivši franjevački samostan u Baču, u današnjoj Vojvodini odnosno Srbiji.

Franjevački samostan u Baču

Samostan je nastao na rimskim temeljima. Već u ranom srednjem vijeku tu je bila velika crkva i dio oltarne pregrade s glagoljskim natpisom vjerojatno potječe iz tog doba. Već je tada Bač biskupsko sjedište u kome je je neko vrijeme kao biskup stolovao i otac slavenske pismenosti sv. Metod. Došavši pod vlast ugarskih vladara slavensko bogoslužje zamjenjuje ono standardno na latinskom.
U drugoj polovici 12. st. križari, vitezovi kanonici reda sv. Groba Jeruzalemskog, njemačkog podrijetla, preuređuju tada oronulu crkvu današnjeg samostana u stilu romaničkih katedrala njemačkih careva u dolini Rajne. Od 14. st. križarska crkva postaje franjevački samostan.
Pod vlašću Turaka, od prve polovice 16. st. samostanska crkva u Baču postaje džamija.
Krajem 17. i početkom 18. st., pošto su Turci istjerani iz Bača, u mjestu se naseljava novo stanovništvo – „Šokci“, katoličko stanovništvo sjeveroistočne Bosne. Oni će se potom u cijelosti integrirati u hrvatsku naciju. Sa sobom, iz Bosne, donose svoju najdražu ikonu – sliku blažene djevice Marije, „radosnu gospu“ iz Gradovrha kod Tuzle. S novim stanovništvom ponovo dolaze u Bač i franjevci koji obnavljaju samostan. Ovaj postaje duhovno središte za cjelokupno katoličko stanovništvo toga kraja. Uz Šokce – Hrvate to su bili i vrlo brojni Nijemci, Mađari, Slovaci…
Tko god je, od kasne antike, vladao područjem Bača ostavio je svoj trag na tamošnjem franjevačkom samostanu. Čiji je to spomenik? Panonskih Slavena koji su na temeljima ranokršćanske crkve sagradili prvu katedralu? Njemačkih romaničkih graditelja koji su najzaslužniji za današnji oblik crkve? Ugarskih velmoža koji su crkvu obnovili poslije provale Tatara? Turaka koji su je preuredili u džamiju? Šokaca i njihovih franjevaca koji su u barokno doba drvenom samostanu udahnuli nov život? Srpske države na kojoj se teritoriju crkva danas nalazi?
Srećom, kultura je jedan od onih malobrojnih stvari koja postaje vrednija što se više dijeli. To treba uvijek imati na umu.

 

Ovaj unos je objavljen u Hrvatsko iseljeništvo i manjine, Povijest i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.