Svaka skupina ljudi koja se redovito sastaje, koja redovito kontaktira, prije ili kasnije oblikuje neku priču koju njezini pripadnici osjećaju kao zajedničku. Prijatelji, koji se redovito sastaju u nekoj birtiji, tako imaju priču o Štefu koji je pijan bježao pred policijom ili kakvu zgodu iz vojske u kojoj se miješa stvarna opasnost s elementima anegdote , štosa, humora. Priča se, premda je svi dobro znaju, redovito ponavlja, ponekad dobivajući dimenzije koje nemaju puno veze sa stvarnim događajima. Stvaraju zajednički „mit“ koji ih povezuje.

Ono što vrijedi za prijatelje iz gostionice vrijedi i za veće, složenije ljudske skupine. Svaki narod, svaka nacija tako mora imati niz „priča“ koje svi pripadnici istih doživljavaju kao svoje, kao zajedničke. Hrvatski narod mogao je dobiti jednu takvu zajedničku priču početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća – ta je priča bila „Domovinski rat“.

Toga je bio svjestan i predsjednik Franjo Tuđman. On je dobro shvatio povezujući potencijal „Domovinskog rata“. Zato je bez prestanka, nametljivo ponavljao tezu o „Domovinskom ratu“ kao o događaju koji je uspio, bez obzira na ideološke podjele, povezati sve Hrvate, „djecu ustaša i djecu partizana“  i tako, do tada neviđenom snagom, spojiti sve pripadnike nacije.

„Domovinski rat“ trebao je biti nešto oko čega postoji suglasje, nešto što se izdiže iznad močvare stalnih stranačkih i ideoloških prepucavanja. E da… Upravo stranka pokojnog hrvatskog predsjednika dokinula je tu mogućnost. HDZ je „Domovinski rat“ stavio u središte dnevnopolitičkih sukoba, koristio ga kao streljivo za ulične obračune. Prvo je to učinio HDZ Ive Sanadera sa „splitskom rivom“. Tomislav Karamarko nastavlja Sanaderovim putem nastavljajući destrukciju Tuđmanove ostavštine koju je započeo osuđeni bivši hrvatski premijer.

To nije prvi takav slučaj u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća. Dovoljno sam star da se sjećam zlokobne uloge Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (poznatijeg kao SUBNOR). Ta organizacija veterana antifašističke borbe korištena je za najsirovije političke obračune s stvarnim i zamišljenim protivnicima komunističkog poretka. Time SUBNOR nije obezvređivao samo sebe nego i  tradicije antifašističke borbe iz razdoblja drugog svjetskog rata koje je navodno branio. Tako hrvatski, partizanski antifašizam nikada nije postao „zajednička priča“ hrvatskog naroda, ma što pisalo u Ustavu. Bojim se da je i „Domovinski rat“ na putu slične kompromitacije, u slijepoj ulici priče samo nekih, samo odabranih.