„Kako nazvati novog kameleona u zagrebačkom zoološkom vrtu?“ bilo je pitanje koje je svojim slušateljima u rano ljeto 1990. postavio „Radio 101“. Slušatelji su predložili da se prinova vrta u Maksimiru nazove Bernardo. Ironija u tom prijedlogu malo je kome izmakla. Jedan od prvih istaknutih prebjega iz nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske bio je, do tada frontman komunističkog sindikalizma, Bernardo Jurlina. Pojavio se nakon prvog kruga izbora za Sabor Socijalistička republike Hrvatske u izbornom stožeru HDZ-a. Držao se u pozadini s tamnim naočalama na očima kao da se srami. Njegov politički transfer izazvao je zgražanja dijela javnosti, no Jurlinu su slijedili mnogi, puno manje primjećeni…

Prema članku Paula Pickeringa i Marka Baskina „What is to be done? Succession from the League of Communists of Croatia“ (Comparative Studies Of Communist Successor Parties In Central And Eastern Europe, Volume 41, Issue 4, December 2008, Pages 521–540 ) već krajem 1990. u redovima HDZ-a nalazilo se više 97.000 bivših komunista. Može se pretpostaviti kako je s vremenom taj broj bivših „komunjara“ u HDZ-u samo rastao.
Toga je svjestan i navodno izrazito „antikomunistički“ predsjednik HDZ-a kada govori o lustraciji, uklanjanju iz javnog života onih koji su bili aktivno u službi totalitarnih režima. Jedini koga bi Tomislav Karamarko lustrirao bio bi već 34 godine mrtav Josip Broz Tito. Navodno su osobe za lustraciju previše stare kako bi se s njima zaista obračunavalo. Bojim se da je problem u nečem drugom.
HDZ navodno ima više od 200.000 članova. Ako su brojke Pickeringa i Baskina barem okvirno točne lako je moguće da je više od polovice članova HDZ-a tu došlo pošto su prethodno bili navodni obožavatelji lika i djela Marxa, Engelsa i Lenjina. Ako bi HDZ doista želio lustraciju prvo bi se morao riješiti velikog dijela ako ne i većine vlastitog članstva.
Komunistički prebjezi ozbiljan su problem HDZ-a. Oni nisu niti bili članovi komunističke partije zbog nekakvog uvjerenja, zalaganja za bolje, pravednije društvo. Ti su ljudi bili pripadnici Saveza komunista jer su iz toga izvlačili osobnu korist. 1990. i kasnijih godina samo su u HDZ-u našli novo utočište za ostvarenja svojih malih, sebičnih ambicija. Prije su klicali socijalizmu, Titu i samoupravljanju, a sada glasno bodre naciju, domovinu i Tomislava Karamarka. Može li s takvim osobama HDZ postati bolja stranka?
Bilo bi lijepo, drugarski i korisno kada bi tajništvo SDP-a ustupilo tajništvu HDZ-a popis članova Saveza komunista Hrvatske iz razdoblja prije višestranačkih izbora 1990. (iako ga vjerojatno već imaju). Tada bi Milijan Brkić mogao fino krenuti izbacivati jednog po jednog „uljeza“ iz zajednice pravih Hrvata, katolika i domoljuba.
HDZ izliječi prvo sam sebe pa onda liječi sve druge.