Gledajući  vesterne  može se steći dojam kako je u „osvajanju“ zapada današnjih Sjedinjenih Američkih Država sudjelovao vrlo mali broj etničkih skupina koje danas čine stanovništvo istih. Bijeli likovi u „kaubojcima“ obično su Irci, Škoti, Englezi. Tu i tamo potkrade se koji Nijemac, Skandinavac  ili Francuz. Ipak, to ne odgovara stvarnoj slici burnih događaja po bespućima „Divljeg zapada“. Tu se skupilo zaista vrlo raznoliko mnoštvo. Naravno, među njima bilo je i Hrvata.

Posebno je zanimljiv slučaj Antona Macanovića (Mazzanovicha). Anton je rođen na Hvaru 1860., no već s osam godina s roditeljima se doselio u Sjedinjene Države. Tu je u djetinjstvu stekao sumnjivu slavu kao najmlađa osoba koja je pristupila vojsci SAD-a (izvori se ne slažu koliko je Anton imao godina kada je postao vojnik, da li se unovačio s devet, deset ili jedanaest godina). Njegova karijera dječaka vojnog glazbenika trajala je ipak kratko jer je na zahtjev oca, koji je svoju molbu temeljio na socijalnim razlozima, ubrzo otpušten iz vojske.

To ne znači da je Macanović odustao od vojnog poziva. Kao pripadnik konjice tijekom 1881. i 1882. sudjeluje u ratovanju protiv Apača i njihovog glasovitog poglavice Geronima. Geronimo i njegove pristaše predstavljale su zadnju veću skupinu koja je odbijala priznati vlast Sjedinjenih Država nesmiljeno napadajući kako Amerikance tako i Meksikance. O ratovanju s Apačima objavio je 1926. vrlo popularnu knjigu „Trailing Geronimo“ koja je do danas doživjela četrdesetak izdanja.

Nemirni duh Macanovića nije skrasio u vojsci. Macanović je otišao u New York gdje je postao kazališni scenograf! U tom pozivu naš se Hvaranin pokazao vrlo dovitljivim pa je i patentirao nekoliko izuma vezanih za scenografske konstrukcije. Macanović je imao izume vezane i za staklene boce i tramvaje.

Usprkos tome u američkoj javnosti ostao je prvenstveno poznat kao jedan od posljednjih pionira „Divljeg zapada“.