Često nam se nudi obrazovanje kao lijek za sve probleme. Kada bi svi ljudi bili dobro informirani ne bi bilo problema na svijetu jer je neznanje majka zla. Što pak reći kada je onaj obrazovani dio društva glavni nositelj nevolja u nekoj zajednici?

Primjer takvo g ponašanja je oduševljenje velikog dijela intelektualaca izbijanjem Prvog svjetskog rata. Thomas Mann je tako plivao na kresti vala oduševljenja izbijanjem rata koji je zahvatio Njemačku u kolovozu 1914. Autor „Čarobnog brijega“ (na užas i svoga brata Heinricha Manna)je njemački rat s Francuzima vidio kao pravedni „nasilni izraz“ borbe protiv izvještačene i pretjerano civilizirane katoličke Francuske.

Talijanski futurist Filippo Tommaso Marinetti u ratu je vidio sredstvo „higijene svijeta“ kojom se uklanjaju slabi. Rat je slavljenje domoljublja, militarizma i „prezira prema ženama“ (?). Sigmund Freud je bio oduševljen objavom rata barbarskim Srbima.

Za primjere intelektualaca kao nositelja iskonskog zla ne treba ići tako daleko u prostoru i vremenu kao što pokazuju primjer Srpske akademije nauka i Društva književnika Srbije 80-tih i 90-tih godina 20.st. Još i danas pojedini hrvatski „domoljubni“ intelektualci ne mogu preboljeti što njihova cehovska društva nisu imala tako otrovnu ulogu kao ona u Srbiji.

Euforiju nastalu izbijanjem prvog svjetskog rata Nijemci nazivaju „kolovoškim doživljajem“ (das Augusterlebnis). Euforija ipak nije bila tako masovna kao što to retrospektivno izgleda. Ona je u prvom redu zahvatila nacionalističko građanstvo, studente i njihove profesore, stanovnike velikih gradova. O tome pišu njemački povjesničari Andreas Wirsching i Gerhard Hirschfeld. Prema tim autorima reakcija „malog“ čovjeka bila je puno trezvenija. Među seljacima i radnicima vladala je ozbiljnost i zabrinutost. Predosjećali su bolje od sveučilišnih profesora kakvu nevolju rat sa sobom nosi.