Ivica i Zoka

U povodu godišnjice rođenja Ivice Račana. Danas ga svi vole, a do jučer… Stari post i dalje aktualan.

Marin Knezovic

Rijetko plačem kad netko umre. To se odnosi čak i na odlazak u smrt moje najbliže rodbine. Ljudi kad tuguju za pokojnikom prvenstveno jadikuju nad podsjećanjem na vlastitu smrtnost. Žalimo sami sebe. Tu i tamo ipak i ja pustim suzu za nekim koji je napustio ovaj svijet. Tako sam se rasplakao kada je umro Ivica Račan. To nije posve točno. Rasplakao sam se kada je Radio 101 preuranjeno objavio Račanovu smrt. Nešto me tada stislo u prsima. Izašao sam iz ureda i šetao parkom. Odjednom sam osjetio suze na licu. Kada je Ivica Račan zaista umro nisam plakao.

View original post još 293 riječi

Ovaj unos je objavljen u Povijest. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.