Popisi stanovništva uvijek izazivaju kontraverze. Sumnja se u način na koji su prikupljani podaci, metodologiju kojom su sastavljani obrasci i potom interpretirani podaci. Često se ide toliko daleko da se rezultati proglašavaju pukim falsifikatima bez prave znanstvene i praktične vrijednosti. Tako je primjerice i tzv. stožer za obranu hrvatskog Vukovara sumnjao u broj pripadnika srpske nacionalnosti u Vukovaru do kojeg se došlo nedavnim popisom, a koji obvezuje na službenu upotrebu ćiriličnog pisma u ovom ratom napaćenom gradu. Protivnici ćirilice u Vukovaru zato traže nov popis građana Vukovara.

U listopadu 2012. obavljen je i popis stanovništva Bosne i Hercegovine. Sva tri konstitutivna naroda učinila su sve kako bi što više pripadnika baš njihovog naroda bio popisan. Pri tome se nisu birala sredstva pa su se optužbe za krivotvorenje rezultata već proširile premda većina podataka iz popisa još nije dostupna. Mogli bi ste reći, što se drugo može očekivati od Balkanaca nego nemar i muljanje pri skupljanju podataka.

Ipak, i u državama koje su primjer unutarnjeg reda i discipline, popisi stanovništva izazivaju sporenja. Tako su u Njemačkoj stotine jedinica lokalne samouprave uložile prigovore na metodiku i način na koji je proveden najnoviji popis stanovništva ove gospodarske velesile. U nekim područjima, kao što je Saar, većina općina odbila je prihvatiti rezultate popisa. U većini slučajeva nezadovoljni su brojem popisanih stanovnika na svome području. Smanjenje stanovnika po popisu u pravilu vuče za sobom i manja sredstva iz državnog proračuna kao i smanjenje plaća lokalnih dužnosnika.

Popisi stanovništva kao da potvrđuju onu staru tvrdnju o statistici kao „točnom zbroju netočnih podataka“.