Revolucionar, pristaša naglih i sveobuhvatnih društvenih promjena, lik je koji je obilježio povijesnu scenu devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Na društvenoj pozornici pojavljuje se relativno rijetko, no njegova pojava je uvijek dojmljiva, ubrzava radnju i ostavlja dugotrajne posljedice. Revolucionar može imati različite karakteristike ali u pravilu je – mlad.

Da li uopće može biti naglih, revolucionarnih promjena bez mladih ljudi? Time se pozabavio i hrvatski premijer Zoran Milanović na predavanju studentima hotelijersko-turističkog menadžmenta u Iki kod Opatije 10. prosinca 2013. Govoreći o sve manjem udjelu mladih u hrvatskom stanovništvu Milanović je rekao: „Nažalost demografski trendovi su takvi da mlađe populacije, naročito mladih muškarca koji ako nemaju posla još popiju dvije pive pa su jako bijesni, nema. Srećom, ta zapaljiva masa još ne postoji, a jedan od razloga je nažalost i taj jer nema ljudi“. Nema mladih, nema bijesnih, nema revolucionarne situacije!

1953. udio mladih (od 0 do 19 godina) u Hrvatskoj iznosio je 36,8%, dok je udio starih (preko 60 godina) bio 10,03%. 2001. „mladi“ su činili 23,7%, a „stari“ 21,5% stanovništva Hrvatske. Prema posljednjem popisu ove dvije skupine su se izjednačile ili su „stari“ čak pretekli „mlade“. Shodno trendu ubrzanog starenja stanovništva opada i društvena uloga mlađeg dijela populacije.

Ovakav demografski trend ima ozbiljne posljedice na razvoj ljudske zajednice. Kroz stotine tisuća godina ljudsko društvo je bila zajednica mladih pa i vrlo mladih jedinki. Tako je veliki nizozemski kulturni povjesničar Johan Huizinga govorio o srednjovjekovnom društvu kao o društvu kojim upravljaju i pokreću izrazito mladi ljudi pa shodno tome ima i brojna „infantilna“ obilježja. Djetinja naivnost, tvrdoglavost, kapric bitne su karakteristike i revolucionarnog djelovanja.

Nedostatak mlađeg stanovništva predstavlja i veliki politički problem. Sve veći utjecaj dobiva starije, društveno, ekonomski i kulturno konzervativnije stanovništvo. Politička budućnost tako može biti jedno sivo, stagnirajuće društvo. Kako bi se oslabio utjecaj „starih“ javljaju se ideje o snižavanju životne dobi za glasanje na samo 16 godina. Mijenja se i pojam tko je to „mlad“ i mladost počinje trajati sve dulje i dulje. Tako sam ja kao ravnatelj svoje institucije jedan od najmlađih njenih zaposlenika, a imam 45 godina! U kuloarima me zovu „dečec“.

Danas, zbog demografske situacije, ne samo da nije moguća 1917. nego ni 1968. Za revolucionarne promijene, kao što pokazuje Arapsko proljeće, potrebno je izrazito mlado stanovništvo. Da li to znači da ako nema mladosti nema ni promjena?