Jelo ne predstavlja samo sredstvo zadovoljenja jedne od osnovnih životnih potreba. Što, gdje i s kim objedujemo puno govori o nama samima. Ono što se jede je i poruka. Konzumiranje pojedinih vrsta hrane govori o važnosti koju pridajemo osobi s kojom sjedimo za stolom. U Hrvatskoj nema pravnog poslovanja, to je dobro poznato, bez uživanja u velikom količinama janjećeg mesa. Janjetina je tako jelo biznisa.

Jastog je simbol luksuznog jela

Ipak, kod onih osobito važnih poslova i kada nekome želimo poručiti da nam je posebno važan, tada idemo na ribu. I to ne na bilo kakvu ribu. Jede se skupa i razmjerno rijetka riba. Uživanje u skupoj ribi, kao društvena ili intimna poruka, ima duboke povijesne korijene.

U klasičnoj Ateni (u doba procvata njenog demokratskog ustrojstva V. – IV. st. pr. Kr) po vrsti ribe koju su jeli Atenjani mogao se nazrijeti društveni položaj pojedinca. Tako su uživatelji u tuni i jegulji u pravilu bili imućni građani te drevne metropole. Pojedinci su navodno na skupu ribu trošili cijela bogatstva. Uživatelji u luksuznim morskim plodovima bili su optuživani da svojim ponašanjem podrivaju demokraciju.

Podriva li jedenje jastoga, fratra, zubatca i sličnih morskih „zvjerki“ i hrvatsku demokraciju? Ako se pri tim ribljim objedima sklapaju mutni poslovi sigurno da. Luksuzni riblji restorani, koji su zbog cijena svojih jela dostupni samo rijetkima, predstavljaju zaista svojevrsne zaštićene obore lokalne elite. Jastog pak za večerom moćna je poruka. Taj okrutno usmrćeni morski člankonožac na stolu jasno govori: „Vi koji me jedete predstavljate mali, izdvojeni dio društva kojem sam dostupan za konzumaciju. To što me jedete znači da ste nešto posebno, nešto važno.“ Slično priča i dobar komad fratara ili lubin. Svaka hrana i govori, no ova je posebno pričljiva.