Početkom studenog 1647. umro je Pećki patrijarh, glavar pravoslavnih Srba, gospodin (kir) Pajsije. Novi patrijarh Gavrilo, po nalogu svetog Sinoda (zbora episkopa srpske pravoslavne crkve) dobio je u posjed pokretnu imovinu preminuloga. Među njima pronađena je i jedna papinska isprava (bula) i mitra, ceremonijalno pokrivalo za glavu koje u katoličkoj crkvi označava biskupsku (nadbiskupsku) vlast.

Nalazi u osobnoj imovini patrijarha iznenadili su okupljene srpske episkope. O dodirima Pajsija i pape znalo je vrlo malo njih, a nitko nije bio upoznat s učestalošću i intenzitetom tih dodira. Pokojni patrijarh vodio je pregovore o uniji s katoličkom crkvom u sklopu nastojanja za oslobođenjem Srba od turske vlasti.

Glavnu ulogu u tim pregovorima imao je Trogiranin Franjo Leonardi. 1636. Leonardi je došao u Crnu Goru kao papinski misionar. Na prihvaćanje papina vjerskog vrhovništva prvo je sklonio pleme Paštrovića, a potom i pravoslavne monahe u cetinjskom manastiru na čelu s cetinjskim mitropolitom Mardarijem. Preko Mardarija Leonardi je došao u dodir s Pajsijem. Od 1642. do Leonardove smrti 1645. Pajsije je vodio intenzivne pregovore o sjedinjenju srpskih pravoslavaca s Rimom.

Čuveni portret Inocenta X. Diega Velázqueza. Ovaj papa je imanovao Franju Leonardia nadbiskupom Bara kako bi olakšao pokušaj prisjedinjenja srpskih pravoslavaca katoličkoj crkvi.

U tome je bio vrlo oprezan. Glavni problem je bilo grčko pravoslavno svećenstvo koje je svaki pokušaj približavanja balkanskih pravoslavaca zapadu prijavljivalo turskim vlastima. Turci su na takve informacije poduzimale represalije širokih razmjera. Pajsijev prethodnik, patrijarh srpski Jovan Kantul, zbog svojih veza s papom obješen je 1613. od strane Turaka u Istanbulu.

Leonardi je o Pajsiju imao vrlo visoko mišljenje. Na upit iz Rima zašto Pajsije oklijeva s prihvaćanjem papina vrhovništva Leonardi odgovara: „Da je htio patrijarh hiniti pravu vjeru, već bi očitovao katoličku vjeru, ali jer je vrlo čvrst, mudar i toliko iskren u stvarima vjere, priznao je otvoreno svoje sumnje i rado se podvrgava poduci u vjerskim stvarima. “ Pajsiju nije bilo problematično papino vrhovništvo koliko pitanje korištenja isključivo beskvasnog kruha u liturgiji i pitanje podrijetla Duha svetoga (filioque).

Povijest za nacionalne ideologije često zna biti vrlo neugodna. Doživljaj Srba kao nepokolebljivih branitelja pravoslavlja pred pretenzijama zapadnih kršćana i islama često ugrožavaju činjenice iz davne ili skorije prošlosti. Isto vrijedi i za hrvatski klerikalni mit o „trinaest stoljeća vjernosti Hrvata Svetoj Stolici.“

Možda bi trebalo srpskog patrijarha Jovana Kantula barem, od strane pape, proglasiti blaženim zbog mučeništva koje je podnio poradi crkvenog jedinstva?

Na kraju srpski episkopi na sinodi u manastiru Morača u veljači 1648. gledajući mitru koju je papa poslao pokojnom patrijarhu Pajsiju izjavljuju: „I promatrajući našim očima ono blagoslovljeno srebro i zlato, i još veću papinu dobrohotnost. I svi mi, nadležni i mitropliti previjsamo se motreći i diveći se i kajući u našim srcima i otirući prah neznanja, jer nismo znali i zaboravili smo glavu Crkve, staroga oca i pastira, svetoga papu…“ .

Amen ili amin.

(prema Čolak, Mažuran: Janjevo : sedam stoljeća opstojnosti Hrvata na Kosovu, Zagreb 2000. )