Zna se dogoditi da se u nekom društvu neka priča toliko često prepričava da vas ona, premda niste njezin sudionik, na kraju uvuče u sebe. Nesvjesno, ona postaje dio vaše vlastite prošlosti, a vi njezin akter. Jedna je takva priča o gostovanju Dinama u Banja Luci neposredno pred rat koji je raskomadao Jugoslaviju.

Ne igraj na Engleze

Nikada nisam bio navijač. Ova skupina ljudi uvijek mi je bila zagonetna. Često se radi o vrlo pametnim pa i obrazovanim osobama koje razmišljaju hladno i racionalno dok se ne izgovori čarobna riječ, na primjer „Dinamo“ ili „Hajduk“. Tada racionalno uzmiče iznenađujućom brzinom i pred vama, umjesto smirenog i promišljenog sugovornika, ubrzo stoji ostrašćeni i ratoborni ulični fakin.

U pričama Dinamovih navijača moje generacije navedeno gostovanje protiv Borca iz Banja Luke ima gotovo mitske dimenzije. Tako sam sto puta čuo storije o tome što je tko radio u vlaku tijekom puta prema tom gradu na sjeverozapadu Bosne, o detaljima šore s milicijom i sl. Čini mi se kao da sam bio tamo.

Susret s pričama o legendarnom gostovanju nešto je što očekujem u svom lokalnom kafiću ali ne i na kazališnoj pozornici. Ipak, to se dogodilo. Gostovanje protiv Borca u Banja Luci važan je dio zajedničkih sjećanja likova u hrvatskoj verziji drame Vladimira Đurđevića „Ne igraj na Engleze“. U nedjelju 21. prosinca ova je predstava premijerno izvedena u kazalištu „Kerempuh“ u Zagrebu.

Cijela radnja vrti se oko tri muškaraca srednjih godina kojih se životi vrte oko kladionice preko koje, navodno, vodi put u bolju budućnost. To su tipovi koji su u životu „promašili ceo fudbal“ i koji se, zbog lijenosti, razmaženog mentaliteta prve generacije koja se rodila u gradu ili u najboljem slučaju nesretnog spleta okolnosti nikada nisu prilagodili okrutnoj, postsocijalističkoj Hrvatskoj.

Njihov je vlak stao negdje 1989. pa su osuđeni, kao u filmu Harolda Ramisa “Groundhog Day”, da gostovanje u Banja Luci neprestano proživljavaju iz početka. Život pak pokraj njih prolazi poput japanskog vlaka.