Kako je umro Rokenrol

Kraj 2012. u zagrebačkim kazalištima obilježile su dvije predstave koje se bave luzerima iz generacije rođene 60-tih i 70-tih 20.st. Tako je uz „Ne igraj na Engleze“ u kazalištu „Kerempuh“ (pokojni „Jazavac“), u kazalištu KNAP na zagrebačkoj Pešćenici premijerno izvedena predstava „Grupa“ Borivoja Radakovića.

Grupa

Prizor iz predstave

U ovom postu ne želim se baviti predstavom samom. Kratko, rok grupa popularna 80-tih godina ponovo se pokušava oformiti uz pomoć mlade pjevačice pri čemu do izražaja dolazi sva promašenost privatnih života članova benda. Posebnu pozornost posvetio bih tek jednoj rečenici u predstavi.

Jedan član grupe, sjećajući se „zlatnih 80-tih“, spominje česte nastupe po mjesnim zajednicama i radnim akcijama koji su uvijek bili dobro plaćeni. Time ukazuje na jednu „veliku“ istinu o procvatu roka 80-tih godina 20 st. Taj uspjeh je samo dijelom bio spontan i bez velikih svota javnog novca on bi bio daleko manji.

Komunistički režim je sve do svoga kraja ostao podozriv prema rok glazbi u kojoj je provokacija vladajućih krugova bitan dio umjetničkog izraza. Usprkos tome, kako je režim postajao sve mekši i mekši, tako je i rok postajao nešto što je, manje više, društveno prihvatljivo. Što više, rok je postao sredstvo urbanizacije i modernizacije stanovništva još duboko vezanog za stoljetno seosko nasljeđe.

Tako su komunisti, uz to što su doslovno prisili Hrvate da nauče čitati, pisati i da se nešto češće peru, pomalo gurali ove i prema ovoj glazbenoj novotariji. Propašću komunizma propali su i pseudo državni fondovi koji su posredno poticali rok (posebno različita tijela Saveza socijalističke omladine).

Sada sam se sjetio jednog doživljaja mog školskog prijatelja sa služenja vojnog roka u JNA. Kao desetar u svojoj četi dobio je zadatak da jednog vojnika, podrijetlom sa Šar planine (tromeđa Kosova, Albanije i Makedonije), nauči prati zube. To se pokazalo kao Sizifov posao. Pastir sa balkanskog brda nikako nije htio staviti u usta pastu za zube. Ova mu se gadila i tvrdio je da će, ako pastu stavi u usta, sigurno povratiti.

Poput pranja zuba u ovog čobanina tako je i rok nešto što je velikom dijelu mlađe populacije bilo, velikim dijelom, nametnuto. U potaji se slušao Miroslav Ilić ili Nada Obrić. Čobanin u Hrvatu mogao je pak, od početka devedesetih, ponovo dolaziti do izražaja. Prvo preko cro densa i tamburaša da bi na kraju sve završilo na Rozginoj bižuteriji i neskrivenom divljenju pevaljkama naših istočnih susjeda. Desetara da popravi situaciju nema pa nema.

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.