Simpatična, ali ne osobito obrazovana. Brbljiva, ali je njezina plitka govorljivost zabavna samo u malim dozama. Svi znamo takve osobe. Zanimljive su nam do najviše pola sata, za nekim pićem u pauzi posla. Sam sadržaj, napr. što je bilo novo u nekom aktualnom „rialitiju“, ne privlači toliku pozornost koliko vedrina, jednostavnost i sposobnost koncentracije podataka u mali vremenski razmak. Jezik je posve jednostavan, pun fraza iz slenga i loše posvojenih tuđica. Ukratko prijateljica s kave.

Sve je to u redu dok se takav jezik, takav način izražavanja nalazi samo u sferi osobnih odnosa. Kada površno i brzopleto izražavanje postaje način izražavanja i etabliranih medija to postaje problem. Lijep je primjer za to tiskovina „Svijet“, zapravo podlistak nedjeljnog izdanja „Jutarnjeg lista“ koga možete dobiti s malom nadoplatom uz potonji.

U toj svaštari koja je izašla za listopad 2012. (kada ovo pišem je 9. rujna !!!), koja nastoji zadovoljiti vrlo različite ukuse, nalazite čitav niz primjera koje hine navodnu bliskost između tiskovine i čitatelja. Tako urednik u svojoj uredničkoj opremi jednog članka govori, pazi sad, kako je njegova novinarka „minglala“. Vjerojatno se radi o tvorbi iz engleskog glagola „mingle“ koji može značiti i umiješati se u neko društvo. Uređivanje tekstova je ozbiljan posao, a ne imitiranje jezika trač baba.

Kao podnaslov za članak o jednoj glumici pojavljuje se rečenica kao da je izašla iz slikovnica za trgodišnjake „Nikad ljepša slatkica postaje zavodnica“. U tom članku, koji se najvećim dijelom sastoji od fotografija koji su snimljene tijekom pomno pripremljene foto seanse ta nas glumica uvjerava kako ju je zapravo sram kada vidi svoju sliku u medijima. Sestro slatka, zašto se onda slikaš toliko u pretencioznim pozama? Možda još bolje, ako je to tako zašto si uopće glumica?

Na kraju kao najveću mudrost doajena Hrvatske televizije Laze Goluže urednik ističe njegov savjet muškarcima da ne gledaju ženama koljena. U intervju gospodin Goluža prvenstveno se bavi fenomenom kvizova, a ne ženskim koljenima.

„Svijet“ sam „čitao“ manje od pet minuta. Možda sam pogriješio. Možda u „Svijetu“ ima i pametnih članaka ali ja jednostavno od medija očekujem više. Kada se susrećem s novinama očekujem susret sa sveučilišnim profesorom pred mirovinom (koji je možda popijo već koju čašicu više), a ne s lokalnom šiparicom.

Meni novine ne trebaju kao surogat za površne poznanike. Premda novine čitamo uz kavu, to ne znači da želim i informacije kakve mogu dobiti u kavanskim razgovorima.