Klupica zapravo nije klupica nego prava klupa. Premda na klupicu može sjesti do četvero ljudi ipak svi za ovu vrstu parkovne opreme koriste navedenu umanjenicu. To je izraz određene posebne emocionalne vezanosti za tu konstrukciju od drveta i metala. Prava klupica mora imati i široki naslon. Naslon pak ne služi da bi se na nj naslanjali. Rub najviše položene daske naslona zapravo služi za sjedenje. Samo sjedište upotrebljava se da bi se na njemu odmarale vaše martensice i odlagalo piće. Na naslonu se sjedi zato da bi se imao bolji pregled okolnog terena, točnije da bi prije vidjeli frendove koji vam se dolaze pridružiti.

Najviše se cijene klupice koje su okrenute jedne prema drugima, a veselju nema kraja kada se između njih nađe i koji stol. Tada se može okupiti i veće društvo, a da ne govorimo koliko je lakša komunikacija među nazočnima.

Klupica ima iznimnu ulogu u društvenom životu svake zajednice. To se posebno odnosi na mlađu populaciju, prvenstveno tinejdžere. Kada nemate para klupica vam je sve. Tu se susrećete s prijateljima, pričate o svemu i svačemu uz malo bambusa, piva ili gemišta. Dobro, tu i tamo pojavi se i nešto „žešće“ (u moje doba to je bila zloglasna Vekija Romanja).

Razgovori na klupici znaju trajati satima ali se u pravilu priča tiho, a alkohol, kao i na grčkim simpozijima, više služi da bi rasprava bila opuštenija nego da bi se društvo napilo. Klupica je točka u prostoru koja mladom čovjeku određuje njegovu pripadnost, potiče socijalizaciju i predstavlja mjesto opuštanja.

Usprkos tome, klupice su odavno meta napada s različitih strana. Stariji građani traže da se uklone jer im smetaju noćni razgovori mladih. U tu svrhu se i režu njihovi nasloni. Posljednja inicijativa zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića okomila se na pijenje alkohola na klupicama.

Ali što da radi mladi čovjek u Zagrebu ako mu uzmete njegovu klupicu, sjedenje na njenom naslonu i brbljanje uz malo alkohola?

Zato je klupica vrlo važan dio svake urbane cjeline.