Zabavna glazba, „šlageristika“, „pop“, ili kako to već želite zvati, najutjecajniji je hrvatski kulturni proizvod 20. stoljeća. Tvrdnja koja se može osporiti. Usprkos tome, nema dvojbe da su glasovi i likovi vedeta hrvatske zabavne glazbe 60-tih, 70-tih i 80-tih godina bili poznati milijunima ljudi od Rige do Bitole i od Magdenburga do Vladivostoka.

Zvijezde domaćih festivala zabavne glazbe bile su na beskrajnim turnejama po Sovjetskom savezu, a Ivica Šerfezi je bio kralj popa Honeckerovog DDR-a. Tu i tamo naši pop pjevači bi napravili neki manji „proboj“ i na kapitalističkom zapadu (Ivo Robić u SR Njemačkoj, Karlo Metikoš u Francuskoj), no jugoslavenski (a to u prvom redu znači hrvatski) pop bio je prvenstveno namijenjen tržištima socijalističkog bloka.

Premda se radilo o kulturnom proizvodu razlozi za to bili su politički. Jugoslavija se, premda socijalistička zemlja, politički, kulturno i ekonomski od početka 50-tih godina 20. st. otvorila prema kapitalističkom Zapadu. Jugoslavensko komunističko rukovodstvo je (pravilno) dokučilo da otvaranje prema zapadnoj kulturi bitno ne ugrožava komunističku diktaturu (kao što su na kraju i kineski komunisti pravilno shvatili da ni sam kapitalizam ne ugrožava komunističku diktaturu).

Tako je jugoslavenska, a time i hrvatska kultura stajala jednom nogom na zapadu, a drugom na istoku. Tako je u zatvoreni svijet sovjetskog bloka mogla „švercati“ zapadne kulturne utjecaje. U tome je zabavna glazba imala važnu ulogu, tim prije što su nastupi naših zabavnjaka donosili i ne malu ekonomsku korist (izraženu obično u galonima nafte).

„Zabavnjaci“ su od početka privlačili i pojedince koji su bili vezani i za elitnu, ozbiljnu kulturu (kao napr. Ivana Slamniga, Zvonimira Goloba, Paje Kanižaja i Arsena Dedića). Tu i tamo bi se u note šlagera umotala i kakva „ozbiljna“ pjesma (kao „Zelena grana s tugom žuta voća“ iz „Kolajne“ Tina Ujevića) no zabavna glazba zapravo nije bila „kultura“.

Hrvatska se zabavna glazba treba ponovo vrednovati. Čini se da toga dolazi, ali nisam siguran da li na pravi način. U tome kazalište ima važnu ulogu. 2003. Slobodan Šnajder svoj smrtno dosadan „Kamov smrtopis“ nastoji učiniti zabavnijim pjesmama Miše Kovača, Vice Vukova i Đorđija Peruzovića. 2009. kazalište „Kerempuh“ postavlja „Čudo u Poskokovoj dragi“ Ante Tomića s pjesmama Miše Kovača. Tu dobitnu kombinaciju „Kerempuh“ pokušava ponoviti 2012. predstavom „Krletka“ Jeana Poireta u kojoj glumci obučeni kao transvestiti manje više uspješno izvode najveće hitove hrvatske zabavne glazbe 60-tih i 70-tih godina (pokušavajući predstaviti repertoar Arsena Dedića i Gabi Novak kao ultimativnu gay glazbu).

Svi su svjesni, da u zabavnjacima koji su slušali naši roditelji, ima nešto, nešto od trajne vrijednosti ali o čemu se zapravo radi nije jasno. Tako pjesme „iz bolje prošlosti“ služe da izvuku predstavu, učine je publici privlačnijom. Zar u zadnjih četrdeset godina nismo izmislili ništa zabavnije od „Autobus calypso“?

Ako ne znate što bi uvijek možete pozvati Stjepana Mihaljinca, Ljubu Kuntarića, Alfi Kabilja i slične. I bit će zabavno.