Pojavu Zorana Milanovića na božićnoj misi u zagrebačkoj katedrali dio medija je prikazao kao izraz rijetko viđenog licemjerja. Kao, što na misi, među vjernicima, ima raditi deklarirani „agnostik“ s dva slično misleća pajdaša – predsjednikom Republike Ivom Josipovićem i predsjednikom Sabora Borisom Špremom. To je izraz snishodljivosti SDP-a pred katoličkom crkvom i sl.

Ovo je rezultat neshvaćanja prirode hrvatskog katolicizma. On je samo dijelom intimno vjersko uvjerenje dijela hrvatskih građana, a puno više dio identiteta, načina na koji se mi Hrvati doživljavamo kao Hrvati (o tome sam već napisao jedan post). Katolicizam je jednostavno „hrvatska vjera“. Osobno, takav koncept smatram štetnim kako za nacionalnu ideju tako i za vjeru samu, ali to je rezultat stoljetnog razvoja društva i to se teško mijenja.

Kada Milanović, Josipović i Šprem dolaze na božićnu misu oni odaju poštovanje tom tradicijskom elementu hrvatskog katolicizma, a ne vjerskim dogmama. U Ustavu možete sto puta napisati da su sve vjere jednake i da je država odvojena od crkve i od toga imati malo koristi ako to ne odgovara društvenoj zbilji.

Licemjerje u donosima crkve i političara nije nešto što je karakteristično samo za hrvatske javne djelatnike. Političari se vole slikati po crkvama bez obzira na svoja uvjerenja. Tako je primjerice američki predsjednički bračni par Clinton – Bill i Hillary 1998. posjetio katoličku crkvu u Sowetu u Južnoj Africi „Regina mundi“ koja je bila jedno od važnijih središta otpora diskriminaciji crnačkog stanovništva u doba „apartheida“. Protestanti Bill i Hillary ne samo što su prisustvovali katoličkoj misi nego su se, protivno svim crkvenim propisima, na kraju mise i pričestili. To je izazvalo opće zgražanje, ali političari u nastojanju da se svide javnosti ne biraju sredstva.

Ni Milanović, ni Josipović, ni Šprem nisu na Božić naglo otkrili Boga. Jednostavno, nastojali su biti pristojni i iskazati poštovanje prema jednom bitnom dijelu hrvatske tradicije. Na koncu, barem se nisu pričestili.