Sputane boje. Takav kolorit prožima cijeli film „Koko i duhovi“. Sve je sivo, ili barem prigušenih boja, u Zagrebu ovog filmskog uradka namijenjenog djeci. Sivo je i prigušeno nebo, ruševne potleušice i drveni plotovi, socijalističke novogradnje i lica ljudi. Čak su i djeca siva. Njihovi puloveri i košulje širokih kragni  kao da su šivani da ih usklade s odijevanjem njihovih baka i djedova.

To je Zagreb kraja 60-tih i 70-tih godina 20. st. Najpoznatiji pjesnik ovog prigušenog Zagreba je Branimir Johnny Štulić. Tek Univerzijada 1987. razbija to sivilo. Poslije toga ništa u Zagrebu nije bilo isto, ali te zadnje trzaje jugoslavenskog socijalizma ne smijemo brkati s onim razdobljem kada je, činilo se, bio u punoj snazi.

Svima onima koji žale za tim vremenima trebala bi biti dostatna scena kada obitelj malog Koka poziva svoje susjede za večera. Goste se, pazi sad, punjenim paprikama, ali te „delicije“ nema dovoljno za sve.

To je vrijeme mog djetinjstva. Ja sam, kao i Kokovi prijatelj, također nosio „princ Valijant“ frizuru. Šiške koje pokrivaju gotvo cijelo čelo, a ostatak frizure djelotvorno pokriva uši. Iz daleka više izgleda kao kaciga, a ne fizura. Gradskim ulicama voze fićeki, četvorke i zastave 101. Samo taksisti imaju svoje neuništive mercedese 200 D.

Socijalističko sivilo je kao stvorene za trilere za što je najbolji primjer „Ritam zločina“ Zorana Tadića. No to doba, usprkos tome, zaslužuje poštovanje. To je razdoblje industrijalizacije, modernizacije i urbanizacije hrvatskog društva. Tek plivajući kroz ovo doba prigušenih boja  postali smo narod 20. stoljeća. U najmanju ruku, ljudi i društvo tog vremena nisu zaslužili licemjerje.

Ipak  – milicajci, u filmu na kapama nose hrvatski grb (!!!), a ne crvenu zvijezdu. Premda na njihovim vozilima piše „milicija“ sami se nazivaju policajcima. Pogled na crvenu zvijezdu mogao bi uznemiriti djecu? Da li smo simbole socijalizma izjednačili s pornografijom? Tko tu koga?