U kolovozu ove godine američki novinar Thomas L. Friedman u New York Timesu objavio je članak „A Theory of Everything (Sort Of)“. Nešto kasnije pojavio se članak i u hrvatskom prijevodu u podlisku Večernjeg lista. U njemu se bavi „pobunom srednje klase“ (middle-class uprising) u nizu država diljem svijeta. Ova se buni zbog nezaposlenosti, smanjivanja plaća, socijalnih davanja i sl. Po njemu to je rezultat globalizacije, a posebno informatičke revolucije. Navodno 3G povezivnost, pametni telefoni, Skyp, Facebook (!!!), Google, Twitter, iPad posredno izazivaju sve ove nevolje. Tehnologija olakšava korištenje zemljopisno udaljene, a jeftinije radne snage što izaziva nevolje srednje klase.

Po Friedmenu tehnologija navodno uništava „rutinske“ poslove. Srednja klasa ako želi opstati mora se više obrazovati i lakše se „prilagođavati“. Dok je ova sve siromašnija, korporacije postaju sve bogatije i bogatije.

Za korporacije je pak tehnologija mač s dvije oštrice, jer ova na drugoj strani olakšava organiziranje otpora i dizanje pobune. Ono što se događa dikatatorima sa Bliskog istoka danas, može se dogoditi direktorima korporacija sutra.

Pitam se – što je ostalo od tehnološkog optimizma? Sve do nedavno tvrdilo se da tehnologija olakšava život ljudima postepeno im ostavljajući sve više vremena za dokolicu. Da li nove tehnologije dovode do smanjenje radnog vremena i radnih napora? Očekivali bi da se smanjuje radni dan ili skraćuje radni tjedan, ali ništa od toga. Posve suprotno. Imamo stalni medijski pritisak koji naglašava kako Hrvati ne rade dovoljno, kritizira se veliki broj neradnih dana, „dugi“ godišnji odmori, traži se olakšavanje rada vikendom i sl. Čemu onda tehnologija ako ova umjesto da nam olašava posao ovaj čini težim i dugotrajnijim?

Na to neće odgovoriti Friedman. Zapravo i ne treba odgovoriti. Odgovor je dao prije više od 150 godina Karl Marx. Kapitalisti vole tehnološke inovacije. Zahvaljujući njima radnik može u kraće vrijeme proizvesti više. Hoće li kapitalist zbog toga skratiti radno vrijeme ili više platiti radnika? Neće. Zahvaljujući tehnologiji kapitalist više zarađuje, ostvaruje veći „višak vrijednosti“, razlika koja ostaje vlasnicima kapitala kada se plate troškovi proizvodnje. Problem nije u tehnološkim unapređenjima nego raspodjeli koristi koja tehnologija povlači sa sobom.

Još kao student pročitao sam knjigu skupine njemačkih autora „Povijest rada. Od starog Egipta do danas“ (Geschichte der Arbeit. Vom Alten Egypten bis zur Gegenwart). Jedan od autora u toj knjizi iznio je smjelu tezu da kako vrijeme prolazi ljudi ne rade manje nego sve više i više. Njihov je rad sve koncentriraniji i intenzivniji. Materijalno bogatstvo je rezultat sve većeg rada. Koliku samo zaradu je donijelo kapitalu masovno ukljućivanje žena u radne procese krupnog poduzetništva?

U počecima kapitalizma radno je vrijeme doduše formalno bilo dugo (12 – 14 sati), ali u praksi bilo je u radnim procesima jako puno praznog hoda. Kako bi radnike prisilili na rad vlasnici poduzeća organizirali su svoje pogone po uzoru na vojarne i zatvore. Ogradili su ih zidovima i žicom, a na ulaze postavili stražare.

Uspješno društvo je ono u kojem žive zadovoljni pojedinci, društvo koje im omogućava ispunjenje intimnih želja i zadovoljstava. Ove pak prebivaju u području razbibrige i dokolice. Posao je svijet prisile i kako je rekao Marx u svom djelu „Nadnica – rad i kapital“ (1847.) pravi život radnika „počinje samo kad njegov rad prestaje; za stolom, u birtiji, u krevetu“. Približava li nas boravak u krčmama komunizmu? Neki će se s time složiti. Rad je sredstvo, a ne cilj.