„Knez pravoslavac“

Između dva svjetska rata niz ulica, u tada novoizgrađenim stambenim blokovima istočno od Draškovićeve ulice u Zagrebu, dobilo je ime po ranosrednjovjekovnim, „starohrvatskim“ vladarima. Tom prilikom svi hrvatski knezovi iz ovog razdoblja dobili su svoje ulice. Zapravo, gotovo svi. Izostao je knez Zdeslav.

Neki bi rekli – nije ni čudo. Vladao je vrlo kratko. Od 878. do 879. Tog sina kneza Trpimira, na vlast je dovela moćna flota bizantskog cara Bazilija I. Ubrzo, „neki Slaven, imenom Brenamir (Branimir), umorivši Zdeslava, prisvojio je njegovu kneževinu“ kako svjedoči mletački ljetopisac Ivan Đakon.

Bazilije I.

„Nevažna osoba.“ – vjerojatno su zaključili tadašnji gradski čelnici. Uostalom, zašto kvariti uspomenu na kneza Branimira, koji je osamostalio Hrvatsku i koji je upravo dobio jednu od najdužih gradskih ulica, podsjećanjem na njegova prethodnika kojega je uklonio hladnokrvnim ubojstvom. Taj Zdeslav je to zapravo i zaslužio – bio je sluga mrskog bizantskog okupatora.

Predrasude o Zdeslavu postoje još i danas. Tako među povijesnim budalaštinama koje kruže internetom jest i ona o tome da je Zdeslav bio „pravoslavac“.

Zanimljivo. Ljaga bizantskog sluge nije pala na kralja Tomislava koji je vladao Dalmacijom kao bizantski upravitelj, niti je Stjepan Držislav postao „pravoslavac“ zato što je dobio znakove kraljevske vlasti iz Bizanta. Hrvati su zapravo od početka sumnjivi zbog suradnje s podlim Bizantincima. Nisu li na područje današnje Hrvatske došli na poziv bizantskog cara Heraklija? Ne koriste li kada zazivaju svoga Boga, novogrčki oblik njegova imena – Isus (a ne kao pravi zapadnjaci i katolici Jezus ili slično)?

Nemojmo se sramiti vlastite prošlosti. Nemojmo zatvarati se u samo jedan, isključiv civilizacijski krug. Bizant je bio uvjerljivo najnaprednija kršćanska država ranog srednjeg vijeka. Bizantski utjecaj može biti samo nešto na što se možemo ponositi. Volimo se hvaliti „starohrvatskim“ bogoslužjem, ali se zaboravlja da je ono odraz utjecaja istočnog kršćanstva. Činjenica da smo barem malo „pravoslavci“ bitan je dio identiteta svakog Hrvata. Zato nemojmo prigovarati knezu Zdeslavu.

Posebno je bitno što su se u njegovo doba uredili odnosi između gradova na dalmatinskoj obali, koji su direktno priznavali vlast bizantskog cara, i slavenskih, hrvatskih vladara u zaleđu. Gradovi će plaćati vladarima određen novčani iznos, a za uzvrat stanovnici zaleđa neće više uznemiravati gradove koji plaćaju danak i njihove stanovnike.

Razultat ovog dogovora ubrzano je povezivanje obalnih gradova i njihovih susjeda dublje u kopnu. Povećava se razmjena roba i ideja. Stanovnici gradova i zaleđa počinju se međusobno ženiti, da bi najkasnije u XI. st., bizantski gradovi uz obalu, po svom stanovništvu i jeziku postali slavenski, odnosno hrvatski. To je imalo dalekosežne posljedice koje osjećamo i danas i to ne u najmanjoj mjeri i u prihodu od turizma.

Sve to (i) zbog jednog navodnog „suradnika okupatora“. Zaslužuje li Zdeslav barem stotinjak metara neka javno prometne površine? Zaključite sami.

Ovaj unos je objavljen u Imenovanje ulica, Politika i povijest i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.