Između grižnje savjesti i dužnosti

Polovicom 80-tih godina 20. st. britanski redatelj Peter Brook za potrebe teatra preradio je drevni indijski ep Mahabharatu. Višesatna kazališna predstava, usprkos nekim negativnim kritikama iz sama Indije, bila je veliki kazališni hit. Predstava, koja je trajala čak devet sati, privlačila je tisuće gledatelja. 1989. prerađena je za potrebe televizije u televizijsku seriju.

Pred sam rat u Hrvatskoj 1991., Brookovu Mahabharatu je prikazala Televizija Ljubljana. Bio sam ugodno iznenađen kako je jedan drevni tekst pretvoren u vrlo gledljivu predstavu, bez (premda neki tvrde suprotno) puno površnih pojednostavljivanja. Poslije dvadeset godina ponovo sam pogledao ovu televizijsku adaptaciju Brookove predstave. Cijelu seriju odgledao sam u jednom dahu, za jedno poslijepodne i večer.

Mahabharata

Prošla desetljeća malo su naškodila Brookovoj interpretaciji Mahabharate. Ona je možda čak i dobila na važnosti jer se Indija u međuvremenu afirmirala kao važan činitelj globalnog gospodarstva što će, prije ili kasnije, imati i svoje političke posljedice. Za razumijevanje nečijeg društva upoznavanje s njegovim kulturnim nasljeđem je neizbježno, a Mahabharata je jedno od zaglavnih kamenova indijske kulturne i vjerske tradicije.

Pri upoznavanju stranih kultura pozornost privlače dvije vrste pojava, one koje se bitno razlikuju od obilježja vaše kulture i one koje su slične pojavama kulture iz koje dolazite. Zanimljiv je tako odnos prema bogovima u Mahabharati. Njima ljudi mogu upravljati korištenjem odgovarajućih tajnih riječi i zaziva koje pak čuvaju stari isposnici koji godinama ne jedu  istovremeno čudnim položajima mučeći svoje tijelo. Bogovi kojima mogu manipulirati ljudi? Da li to znači da ljudi mogu biti iznad bogova i svojim „zaslugama“ na kraju postati od njih neovisni?

Na drugoj strani puno je toga poznatog iz europskih mitologija. Bogovi se i ljudi međusobno miješaju, ratnici, sinovi bogova, voze se na brzim dvokolicama, koriste čarobno oružje i na kraju stradavaju zbog vlastite oholosti i sl. To je odraz i prastarih, zajedničkih, indoeuropskih tradicija koje vuku korijene iz nepreglednih stepa na razmeđu Europe i Azije.

Mahabharata je važna ne toliko zbog svoje osnovne priče, krvavog sukoba unutar obitelji, koliko zbog filozofskih i etičkih poruka kojima je ep protkan. Ima tu i elemenata političke filozofije što posebno dolazi do izražaja u njezinom najvažnije dijelu „Bhagavad Giti“. „Bhagavad Gitu“, neki smjerovi u hinduizmu, drže ni manje ni više nego za božansku objavu.

„Bhagavad Gita“ je u osnovi razgovor između junaka Arđune i njegovog vozača bojnih kola Krišne, koji je zapravo utjelovljenje boga Višnua (a po nekima i samo „najviše“ biće). Arđuna oklijeva sudjelovati u bitci koja predstoji jer bi morao ubijati svoje rođake i prijatelje koji se nalaze na drugoj strani. Krišna ga pak upozorava da ispred njegova osjećaja grižnje savjesti mora biti njegovo ispunjavanje dužnosti, obveza djelovanja kako bi se kroz djelovanje, svijet (kozmos) ponovo uravnotežio. U krajnjoj liniji Arđuna ubija ionako smrtna tijela dok su duše vječne, jer po Krišni „onaj tko prebiva u tijelu nikada ne može biti ubijen. Stoga ne trebaš žaliti ni za jednim živim bićem.“(2. poglavlje, stih 30).

Takvo razmišljanje, dovedeno do krajnjih konsekvenci, dovodi do strašnih zločina. Ubijanja milijuna tijekom 2. svjetskog rata bila su pravdana potrebom uspostavljanja nove ravnoteže, „novog poretka“. Nacistički zločinci svoje postupka su opravdavali obvezom ispunjavanja dužnosti. Počinitelj terorističkog napada u Oslu i masovnog ubojstva na otoku Utoeye, Anders Behring Breivik slaže se da je počinio odvratan zločin, no on je po njemu neophodan kako bi se sačuvala zapadna civilizacija. Hladna politička proračunatost kao da nije bila strana ni drevnim Indijcima. Pokraj njih i Machiavelli zvuči umjereno.

Ono što bi političari trebali iščitavati iz Mahabharate ipak nije poziv na masovna klanja. Društvena angažiranost je poziv na neprestano djelovanje. Nema općeg dobra, nema uravnoteženog društva samog po sebi. Oni su rezultat djelovanja pojedinaca koji su ispunjeni osjećajem dužnosti, obveze prema ciljevima koje nadilaze njihovu neposrednu korist. To je baština koju nam drevna Indija zapravo nudi, cilj prema kojem trebamo usmjeriti svoja kola. Vozio njih Krišna ili netko treći…

Ovaj unos je objavljen u Kultura i politika, Vjera i društvo i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.